foto: Dženat Dreković/NOMAD
Nekako imam osjećaj da je naša ekonomija podešena da se kreće kao avion na autopilotu. Ide nekako naprijed, ali presporo da stigne na cilj sa postojećim rezervoarom goriva, jer je previše kruženja, a malo kretanja naprijed.
„Stopa ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine je veća nego u Njemačkoj“, moglo se čuti prije nekoliko godina od pojedinih naših političara. Mogući razlog za takve tvrdnje je da se usprkos upozorenjima ekonomista – o potrebi provođenja ključne ekonomske reforme, rasterećenja poslovnog sektora, te osiguravanja boljeg standarda radnika kroz veće plate – prikaže kako se ekonomija Bosne i Hercegovine razvija do te mjere da ima veće stope ekonomskog rasta nego jedna Njemačka, koja predstavlja ekonomski motor Evropske unije.
Iznošenje tvrdnji i komentara poput ovih pokazuje osnovno, elementarno nepoznavanje kako ekonomija funkcioniše, ali ono što još više zabrinjava je prikazivanje podataka kakvi oni ustvari nisu.
Ekonomski rast jedne države se objašnjava kroz bruto domaći proizvod (BDP) i njegov rast ili smanjenje u jednoj godini u odnosu na drugu. On pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u toku jedne godine. Pojednostavljeno, ako je BDP u prvoj godini iznosio 100 novčanih jedinica, a u drugoj 102, onda je rast u procentima 2%. Dodatna mjera za praćenje napretka jedne ekonomije jeste izvedena iz BDP-a, a odnosi se na praćenje iznosa ostvarenog BDP-a po glavi stanovnika. Ako je pet stanovnika države ostvarilo hipotetički BDP od 100 novčanih jedinica, onda je BDP po glavi stanovnika 20 novčanih jedinica. Mjere poput ove služe za jednostavnije praćenje nivoa ekonomske razvijenosti zemalja.
Sada ćemo se malo vratiti na statistiku i pokazati šta na primjeru Bosne i Hercegovine znači „imati veći rast od Njemačke“. U 2019. godini, Bosna i Hercegovina je imala BDP oko 35 milijardi KM. Zvuči puno? Ipak, kada taj broj podijelite sa brojem stanovnika, te pretvorite u dolare, kako bi se usporedio sa drugim zemljama, dobijete iznos od 6.073 dolara po stanovniku. Taj dohodak nas je pozicionirao na 96. mjesto u svijetu. Ispred nas se na listi nalaze Barbados, Trinidad i Tobago, Panama, Rumunija, Kostarika, Meksiko, Kazahstan, Ekvatorijalna Gvineja, Libanon, Gabon, Fidži i sve zemlje regiona, osim Kosova.
Neki čitalac ovih podataka će reći da to nije moguće, jer je naša vlast kazala da imamo veći rast od Njemačke. Kako odjednom ne da nismo bolji od Njemačke, već da smo gori od mnogih zemalja za koje neki nisu ni čuli?
U usporedbi sa drugim zemljama, stopa ekonomskog rasta ne otkriva cijelu sliku napretka ekonomije. Njemačka je vrlo vjerovatno imala nižu stopu ekonomskog rasta od naše u toj godini, kada se gleda procent, međutim i imala je i mnogo veću osnovicu za obračun. Ako smo u našem slučaju imali hipotetičku osnovicu od 100 novčanih jedinica, Njemačka osnovica je bila recimo 5.000. Neka je Njemačka rasla po 1%, što je „manji“ rast od našeg, opet su više narasli, jer nije isto 1% na 5.000 ili 1% na 100. Sasvim je jasno da se često statistika zloupotrebljava u populističko-političke svrhe, kako bi se stagnacija prikazala kao rast.
Koliko god ovo možda bilo zbunjujuće, pokazat ćemo na narednom primjeru da iako je Bosna i Hercegovina imala pozitivan ekonomski rast posljednjih godina, to ustvari nije bio rast, već stagnacija za zemljama regiona. Uzet ćemo 2014. godinu kao početnu godinu u usporedbi zemalja regiona. Koristit ćemo podatke Svjetske banke za sve zemlje, kako bismo imali preciznu usporedbu. Radi usporedbe koristit ćemo podatke vezano za BDP po glavi stanovnika. U ovoj godini BDP po glavi stanovnika Bosne i Hercegovine je iznosio 5.329 dolara, Hrvatske 13.600 dolara, Srbije 6.600 dolara i Crne Gore 7.388 dolara.
Pošto su se naše vlasti hvalile ekonomskim napretkom, zamahom u ekonomiji, masovnim zapošljavanjem, logično bi bilo pretpostaviti da smo prestigli sve zemlje okruženja, osim Hrvatske, jer je razlika između nas ogromna, zar ne? Bar su nam Crna Gora i Srbija bile nadohvat ruke? Kada se istinski provode ekonomske reforme i kada se razvija ekonomija, zemlje našeg nivoa razvijenosti mogu u roku od pet ili šest godina uduplati svoj BDP po glavi stanovnika.
Pošto smo ambiciozno ušli 2014. godine u trku sa susjedima, bez provedbe bilo kakve ključne reforme, rezultati na kraju regionalne utrke 2019. godine po porastu BDP-a po glavi stanovnika su sljedeći:
Ovi rezultati pokazuju ne da nismo smanjili jaz između nas i drugih zemalja, već je taj jaz dodatno produbljen. Sve zemlje su nam još više odmakle, a mi lagano idemo prema nižem rangu takmičenja. Kako bismo vidjeli koji rang zaostatka je u pitanju za recimo Hrvatskom, koja je članica Evropske unije, samo ako vršimo usporedbu ovog pokazatelja, onda možemo zaključiti sljedeće – nama bi trebalo više od 20 godina da rastemo 4% godišnje, da Hrvatska nema nikakvog rasta, pa da budemo gdje je Hrvatska danas. Mala napomena, ne sjećam se kada smo posljednji put imali godišnju stopu ekonomskog rasta od 4% i više, mislim pred ekonomsku krizu 2008-2009. godine.
Očekujemo li da će se situacija promijeniti narednih godina? Iskreno sumnjam zbog mnogih ograničenja koje kao društvo, država i ekonomija imamo. Da bismo brže napredovali i brže se kretali, trebamo prvo postaviti jasan cilj koji želimo dostići. Npr. u ekonomiji možemo sebi postaviti cilj da želimo da imamo dugoročni ekonomski rast od 5 ili 6%, što je napredak koji mogu osjetiti i građani. Kada imamo postavljen cilj, onda vidimo koje instrumente i mehanizme imamo na raspolaganju.
Da bi se ostvario cilj, možemo smanjiti nezaposlenost kroz smanjenje poreskog opterećenja, povećanje minimalnih plata, a time i povećanje potrošnje. Da bismo povećali potrošnju, trebamo smanjiti zbirnu stopu doprinosa, smanjiti porez na dohodak na niže plate, olakšati procedure za otvaranje firmi, ukinuti namete, smanjiti broj viškova u administraciji, više investirati u inovacije i sl. Dakle, potrebno je jasno definisati cilj i onda načine kako to ostvariti. Kada bilo ko od vas ide negdje na putovanje, što je u ovom slučaju cilj, gleda mapu, moguće rute i traži optimalan put kako doći do svog cilja.
Pitanje za vas – kada ste čuli da su se naši premijeri, ministri, ili generalno donosioci odluka sastali krajem kalendarske godine da razgovaraju o ekonomskim ciljevima za narednu godinu? Da li ste čuli da su danima sastančili kako bi se dogovorili koja će biti ciljana stopa rasta i da su se svađali oko toga koliko treba para dati za investicije i pokretanje ekonomije? Da li ste čuli da su se vodile konstruktivne diskusije oko reformi koje će unaprijediti poslovni ambijent?
Umjesto toga, obično se sastanci organizuju kako uvesti novi namet, porez i kako zadužiti građane i buduće generacije, bez bilo kakvog plana gdje će taj novac ići i još gore – ko će taj novac vraćati. Takav način vođenja države i ekonomije nas je skupo koštao. Prije nekoliko dana sam bio šokiran kada sam analizirao koliko su entiteti od 2011. godine isplatili naših teško zarađenih para samo za kamate na podignute kredite. Federacija je platila samo po osnovu kamata milijaradu i šest miliona maraka. RS je platila 843 miliona maraka. Ovaj iznos uključuje i plan za ovu godinu. Znači, mi građani BiH, platili smo od 2011. godine 1,85 milijardi maraka (1.085.000.000 KM) samo za kamate na kredite, neke podignute kako bi se u značajnoj mjeri održavao preglomazni administrativni aparat koji predstavlja bazu glasačkog tijela.
Ne znam da li je u pitanju nestručnost ili bezobrazluk donosioca odluka pa smo zbog toga tu gdje jesmo. Možda je kombinacija jednog i drugog. Nekako imam osjećaj da je naša ekonomija podešena da se kreće kao avion na autopilotu. Ide nekako naprijed, ali presporo da stigne na cilj sa postojećim rezervoarom goriva, jer je previše kruženja, a malo kretanja naprijed. Oni koji su skontali koliko je sati, lagano uzimaju padobrane i iskaču iz aviona i svoju sreću traže negdje drugo, čak i uz uvjeravanja pilotskog osoblja kako je sve super i divno i da turbulencije nisu turbulencije.
Međutim, znamo da nije tako. Nama treba neko ko će sjesti na pilotsko mjesto, hrabro dodati gas i odvesti naš avion na mjesto gdje ćemo živjeti sretno, zadovoljno i prosperitetno.
Autor: Faruk Hadžić, Nomad