Tehnologija koju smo najbrže usvojili, trebala nas je međusobno približiti.
Nekada možda 2011. ili 2012. godine odjednom je postalo izuzetno jednostavno pretpostaviti šta će raditi ljudi dok su vani i borave u nekom u javnom prostoru: većina će ih gledati u telefon.
Na telefonima se godinama nije moglo vidjeti ništa posebno. Ekrani su bili mali, a korisnici su morali da pritisnu istu tipku nekoliko puta da bi otkucali jedno slovo poruke. A onda je 29. juna 2007. godine, Apple predstavio prvi iPhone. “Svakih nekoliko godina pojavi se revolucionarni proizvod koji sve promijeni”, izjavio je nekadašnji izvršni direktor Applea Steve Jobs na konferenciji za novinare tokom koje je predstavljen iPhone.
U roku od šest godina većina Amerikanaca imala je pametni telefon, te je tako ova nova tehnologija prihvaćena možda brže nego ijedna druga prije nje.
Danas se čini da su pametni telefoni nezamjenjivi. Preko njih se povezujemo na internet, daju nam informacije u koju ulicu skrenuti, omogućavaju nam da u kratkom roku pošaljemo poruku, a kao što sam otkrio jedan dan u proljeće 2009. — mogu nam čak pomoći da nađemo zadnju slobodnu sobu u Phoenixu kada je avion kojim ste putovali prinuđen da sleti zbog oluje.
Međutim, istraživanja pokazuju da ove prednosti imaju i svoju cijenu. Čini se da smo ovisni o svojim telefonima, a kao osoba koja se bavi istraživanjima iz oblasti psihologije, u brojnim psihološkim studijama sam čitao da naš odnos prema telefonima ima posljedice po naše mentalno zdravlje i društvene odnose. U međuvremenu, prva generacija djece koja je odrasla s pametnim telefonima izlazi iz puberteta i tek sada počinjemo uviđati negativne efekte njihovog odrastanja uz ovu tehnologiju.
Na početku, objašnjava sociolog Sherry Turkle, korisnici pametnih telefona bi se okupili i jedni drugima pokazivali šta gledaju na svojim telefonima.
“Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sva manje takvih primjera a sve više primjera fenomena koji zovem “sami, ali zajedno”. Ovo je, pokazalo se, tehnologija koja u socijalnom smislu vodi u izolaciju”, kaže se u dokumentarnom filmu iz 2015. — Steve Jobs: Čovjek u uređaju. “To je uređaj iz snova, a svijet koji možete vidjeti na svojim ekranima je fascinantan.”
Ovo je nova uobičajena stvarnost: umjesto da nekoga nazovete, pošaljete mu poruku. Umjesto da se s prijateljima nađete na večeri da im ispričate kako ste se nedavno proveli na odmoru, objavite fotografije na Facebooku. To je vrlo zgodno, ali na taj način se isključujemo iz direktnih interakcija koje su nam potrebne kao društvenim bićima.
Sve veći broj studija ukazuje da elektronska komunikacija — za razliku od direktne interakcije koju će možda zamijeniti — ima negativan utjecaj na naše mentalno zdravlje. U jednoj studiji je od studenata zatraženo da pet puta tokom dana bilježe svoje raspoloženje. Što su više koristili Facebook bili su manje sretni. Međutim, to što su bili manje sretni ih nije navelo da češće koriste Facebook, što ukazuje na činjenicu da je korištenje Facebooka utjecalo na njihovo negativno raspoloženje.
Druga studija se bavila istraživanjem uticaja koje pametni telefoni imaju na ljubavne veze. Osobe čiji su partneri više vremena provodili na telefonu bili su manje zadovoljni svojom vezom, a moguće da je zbog toga postojala i veća vjerovatnoća da budu depresivni.
Bez obzira na sve, ne možemo prestati gledati u naše telefone. U svojoj knjizi pod nazivom Neodoljivo, profesor marketinga Adam Alter prilično uvjerljivo dokazuje da društvene mreže i elektronska komunikacija kod ljudi razvijaju ovisnost jer se koriste istim kognitivnim vezama kao i ovisnost o narkoticima. U jednoj studiji je traženo da osobe koje često koriste pametni telefon svoj telefon stave na stol s ekranom okrenutim ka dole, što je pokazalo da su vlasnici telefona postajali sve nervozniji što je vrijeme više odmicalo. Nisu mogli izdržati ni nekoliko minuta da ne provjere telefon.
Brzina kojom je došlo do zasićenja na tržištu pametnih telefona proizvela je primjetan generacijski jaz između generacije rođene osamedesetih i početkom devedesetih (generacija nazvana Millennials) i generacije rođene od 1995. naovamo (nazvane iGeneracijom ili generacijom Z). iGeneracija je prva generacija koja je svoju cijelu adolescenciju provela uz pametne telefone.
Iako iGeneracija pokazuje mnoge pozitivne karakteristike, kao što je manja stopa konzumacije alkohola ili ograničeniji broj slučajeva stupanja u seksualne odnose u tinejdžerskom dobu, trendovi koji karakteriziraju njihovo mentalno zdravlje daleko više zabrinjavaju. Jedno istraživanje američkih brucoša je pokazalo da se postotak brucoša koji su rekli da se osjećaju depresivno udvostručio u periodu od 2009. do 2016. godine. Centri za kontrolu i sprječavanje bolesti prijavili su izuzetno povećan broj samoubistava tinejdžera upravo u periodu kada je korištenje pametnih telefona postalo uobičajena pojava. Ova korelacija je svakako sumnjiva, ali je trenutno teško reći da li su ove trendove prouzročili pametni telefoni ili nešto drugo. (Na to pitanje pokušavam dati odgovor u naučnoj studiji koju trenutno provodim).
Mnogi postavljaju pitanje da li će stalno gledanje u ekrane imati negativan utjecaj na sposobnost adolescenata da izgrade svoje socijalne vještine. Najmanje jedna studija ukazuje na to da hoće. Djeca iz šestog razreda koja su samo pet dana boravila u kampu u kojem nije bilo dozvoljeno korištenje pametnih telefona poboljšala su svoju sposobnost da prepoznaju emocije na osnovu izraza lica daleko više od djece koja su tih pet dana provela uz uobičajeno često korištenje pametnih telefona. Kao i sve drugo, i društvene vještine se mogu poboljšati praksom. Ukoliko iGeneracija bude manje prakticirala ove vještine, to na njih može imati veće posljedice u negativnom smislu.
Pametni telefoni su alat i kao većina alata mogu se koristiti na pozitivan ili negativan način. Uz umjereno korištenje, telefoni nam olakšavaju život pa u tom smislu, kao tehnologija, za nas imaju rekao bih čak i suštinski značaj. Međutim, tokom proteklih deset godina pojavio se i jedan drugi aspekt koji treba imati na umu: direktna i neposredna interakcija, kada se s nekim nađete licem u lice, nas obično usrećuje. Elektronska komunikacija obično ne.
Jean Twenge je profesor psihologije na državnom univerzitetu San Diego.