I u svemu tome, u vihoru opetovanog fašizma, grlim bistu moje Marije Bursać, a kroz nju grlim Martinu Mlinarević. Jedna mi je pretkinja, druga mi je SESTRA! Jedna mi je ostavila biologiju, genetiku, naslijeđe i obavezu, a druga je moj živi podsjetnik kako herojem treba biti!
Danas hodam po prkosnim Prkosima. Danas hodam po stazama mojih predaka, po kući vjetrovitoj od trave i neba sazdanoj, po svijetu Marije Bursać. Danas, klečim pred spomenikom prve žene narodnog heroja Jugoslavije.
Treba nam Marija, više nego ikad! Treba nam ponosna, hrabra, a prkosna. Treba nam žena sa čeličnim mudima što na crtu smrti fašistima izlazi.
I gle, imamo mi u mojoj zemlji ovovijekovnu Mariju. Martina se zove, a Mlinarević preziva.
I znate gotovo sve o njoj, a još više znate o mraci i nesoju ljudskom što je iz njene Hercegovine tjera.
Znate sve o gnjidama i ološu ustaškom što najstrašniju smrt Martini priželjkuje.
Znate sve o “dobrim katolicima”, što krunicu najutro mole, a onda kancer Marti mojoj zazivaju. Znate sve i o “finom zapadohercegovačkom svijetu”, što finoću na Thomsonovim koncertima trenira sve za dom spremnim, dok se “huzura” Martinog gnuša…
Ma znate i one koji bi pružili podršku Martini, koja opet kupi prnje i napušta Hercegovinu, mržnjom okupanu, znate, velim i za one što bi joj uputili lijepu riječ, samo ne smiju, jer i lajk ima oči u Čovićlendu.
A siguran sam da znate i čitav svijet dunjalučki po Bosni i Hercegovini, koji zna i voli Martinu, samo mu je pogled ograničen njegovim ličnim strahovima i obodima kasaba u kojim žive.
Pa znate i emancipatore i emancipovane, što se ne udostojiše lijepu riječ reći Martini, odbjegloj u svojoj zemlji, a iz svoje zemlje, jer im se to ne uklapa u parizer-političku agendu i francusku toaletu na crvenom ćilimu SFF. Sve njih to smara, i kud, zaboga, sad da se javi Martina, kad treba sve sa akreditacijama pijančiti mukte po Sarajevu?!
Sve vi znate i sve mi znamo, ali eto ne znate da ta “naša carica”, “naša Marta” sa svojim Goranom glavi mjesta mora tražiti i ovu i iduću, i onu tamo noć i do noći noć…
Jer Martina je sazdana od prkosa, ko ona Marija na Prkosima, Martina ustašićima na crtu izađe pa veli-“Oni bi da određuju gdje će tko hodati. Oni bi da istjeravaju iz domova. Oni bi silovali. Oni bi pokopali. Jer oni su Bog i batina žlibine, oni su vlasnici hercegovačkog pejzaža, gospodari gradova. Oni su pseudomoralisti sto ližu oltare i razglabaju o mom krevetu, a istovremeno jebu dje stignu i koga stignu, jer jebati koga zapravo žele, jebiga – ne mogu. Oni su istančanog glazbenog ukusa i nacionalne svijesti, a sakupljaju ih s podova cajkaških birtija svih vikenda, specijalno o Gospojini i sličnim najvećim danima njihovog skrušenog života. Oni su pravednici koji šutke šute na pedofile mantijske. One su majke, ponizne svetice, koje mi žele “sve najbolje u bolesti”, licemjerne tračarošice što prvoj jaranici žele sve najgore, a kamoli nekom drugome. Pazi, gamadi, nije isto kad ovo napišete na portalčićima koje posjećuje tek vaša baba i jos 3 tetke iz komšiluka, i kad ih ja ovako izvučem iz deponije. U meni je 182cm snage. I kamenog inata. A postat će ovaj kamenjar bolje mjesto za neku buduću djecu, da žive slobodno, da rade slobodno, da ljube slobodno, bez ovih maloumnih okova, postat će materemi, koliko god trebalo za to života dati”.
I da, to je Marta, prkosna, kamena, istinita, bez dlake na jeziku, energija u 182cm uzidana. Ona je naša (jedina) Marija Bursać, heroina našeg doba, koja pokazuje čelična muda, blistav um i kilotone istine.
Na koncu, nisu je izbacili sa Festivala u Čitluku zbog laži i prijetvora, nisu joj okrenuli leđa i u kletvi smrt kancerom zazivali zbog ulizištva, nego zbog ISTINE.
I svima njima zajedno nije prvi put. Svim tim malenim opetovanim impotentnim crvićima sa crvićima u gaćama nije prvi put-o ne!
Oni gotovo ritualno, deceniju i više skaču po Martini, zaviruju u njene fizičke otvore i ubacuju svoje otrove.
Njima je Marta “prijetnja po bezbijednost”(sic!)
Mada, kad bolje razmislim i jeste!
Jet sredina koja u tisućama hrli na legalan Thomsonov koncert, koja izmiješta i zabranjuje bajramski koncert, ja šta će drugo nego osjećati strah od Martine. Dabome da je svakom odistinskim štovatelju fašizma i ustaške kama-ideologije Martina Mlinarević i promocija njenog “Huzura” jako gadljiva stvar. „Kako bi se izbjegli incidenti“ veli organizator festivala u Čitluku, a misli-ne talasaj nam ustaško žito Mlinarevićeva.
I u svemu tome, u vihoru opetovanog fašizma, grlim bistu moje Marije Bursać, a kroz nju grlim Martinu Mlinarević. Jedna mi je pretkinja, druga mi je SESTRA! Jedna mi je ostavila biologiju, genetiku, naslijeđe i obavezu, a druga je moj živi podsjetnik kako herojem treba biti!
Jedna mi je puškom i srcem stvorila svijet slobode i djetinjstva, druga mi svaki sekund stvara put svjetlosti sadašnje.
Jedna… mah nema veze, izdrži Marta, trebaš nam svima.
Trebaš i meni ponajviše, dok se prisjećam kako si bacila ključeve od stana i rekla, Dragane, ti i Vanja imate đe kod nas u Hercegovinu!
E pa dok je svijeta i vijeka, Marta moja, ti i Goran imate đe u Krajinu- da spojimo u neraskidiv lanac prvu i posljednju ženu narodne heroje moga svijeta!