, nego je i zemlja u kojoj jedan političar može sjediti na stolici vlasti, a istovremeno, i u zatvorskoj ćeliji.){kind=link}
Foto: BN
Ne samo da je BiH zemlja u kojoj jedan političar može sjediti na više stolica (doslovno), nego je i zemlja u kojoj jedan političar može sjediti na stolici vlasti, a istovremeno, i u zatvorskoj ćeliji.
Ostavke u BiH, a naročito one, iz moralne odgovornosti, rjeđa su pojava od snijega od maju. Za razliku od Evrope, u kojoj se ministri i ostali funkcioneri odriču funkcije nakon što prekrše zakon, ne ostvare željeni rezultat ili se možda nedolično ponašaju, političari u BiH bi, kako to onomad reče jedan narodni poslanik, lakše dušu ispustili, nego fotelju. Osim, ako ih na mjesto ne postavi, onaj koji ih je na mjesto postavio. Ko razumije, shvatiće.
(Srednji) prst
Sjetimo se da je jedna švedska ministarka dala ostavku kad je ustanovljeno da ne plaća tv pretplatu, druga kad je otkriveno da je službenom karticom kupila dječje pelene, cigarete i čokolade, treća kada je u šali manhnula prstom novinarima koji su je čekali zbog izjave.
Kad smo već kod toga, sjetimo se i da je prije koju godinu, predsjednik Srpske Milorad Dodik, na sedmu silu “krenuo” upravo prstom. I to ne bilo kojim. Ali, ne samo da se nije izvinio, nego je rekao da je taj “sitni gest” bio najmijenjen tek pojedinim novinarima.
Kada bi se u BiH ostavke podnosilo zbog korupcije, pustošenja budžeta, veze sa kriminalcima, nečasnih radnji…, a tek zbog nepristojnosti, imali bismo, da ne pretjeramo, poluprazne institucije.
Kako izgleda moral na naš način, dobro će oslikati i primjer načelnika Trnova Ibre Berila, koji je na ovu funkciju izabran dok je bio u pritvoru. Tu je i najnoviji slučaj Bojana Bošnjaka, ministra u Vladi KS, uhapšenog zbog sumnje na korupciju. Iako je u pritvoru, Bošnjak formalno i dalje obavlja funkciju ministra.
Sjetimo se da su estonski premijer Juri Ratas i austrijski kancelar Sebastijan Kurc podnijeli ostavke zbog korupcijskih skandala koje je tek trebalo dokazati, što znači da su morali odstupiti zbog same sumnje u nečasne radnje.
U BiH se, gotovo svakodnevno, galami o ostavkama, ali do njih rijetko kad dolazi. Prošlo je nekoliko dana otkako je predsjednik Saveza opština i gradova Republike Srpske Ljubiša Ćosić podigao prašinu u javnosti, rekavši da su Semberci švercovali, dok su drugi ratovali.
Iako su mnogi očekivali da će ova uvreda, koju je uputio onima koji su dali nemjerljiv doprinos u stvaranju i odbrani Republike Srpske, izazvati grižu savjesti kod Ćosića, što će, u najmanju ruku, završiti iskrenim izvinjenjem, pa i ostavkom, ništa od toga se nije desilo. Naprotiv. Osim što se pokušao pravdati riječima kako se njegova izjava nije odnosila na sve Semberce, Ćosić je pokušao od sebe da napravi žrtvu.
Znak slabosti
Ništa čudno. Prašina prebrzo pada, javnost još brže zaboravlja.
-Krivica za prihvatanje ovakvog nakaradnog okvira dijelom je i naša. Malo je onih koji ne aplaudiraju ovakvim “veličinama” – kaže za EuroBlic politička analitičarka Tanja Topić.
Balkanska politička kultura, dodaje, obično počiva na galami, lupanju šakom od sto, zapovjednom načinu komuniciranja sa “podanicima”…
-U takvoj kulturi i političkom mentalitetu, riječi poput “izvini” su za slabiće. Izvinjenje je znak slabosti. U ovom vremenu brutalne tranzicije, iluzija je povezivati politiku sa moralom, one ne idu zajedno. Vrijednosni sistem je duboko poremećen, korupcija, klijentelizam i nepotizam su postali dominantan okvir koji determiniše politiku i društvo. Sve ono sto je imanentno ovome je društveno poželjno i prihvatljivo, oni koji ih praktikuju su se snašli, a gubitnicima niko nije kriv što ne umiju funkcionisati u novom vrijednosnom okviru – kaže Topićeva.
Nesposobnosti
Ozbiljna politika, prema riječima sociologa Duška Vejnovića, samo je ona koja u svojim temeljima ima ugrađenu etiku, što ovdje nije slučaj.
-Za današnje uslove, u dobroj mjeri, iz politike, kao javne djelatnosti, sve više se pribjegava stranputicama. Ozbiljna politika je samo ona koja poštuje opšteljudske principe i stavove, a ne ona koja je fokusirana na krvoločnu borbu za vlast i moć – kaže Vejnović.
To što političari u BiH nemaju moralne odgovornosti je, kaže, pitanje ličnosti i karaktera.
–Očigledno je da su neki u politici napredovali do granica vlastitih nesposobnosti. Status koji imaju, često je nametnut i iza njega ne stoji adekvatno znanje, a o moralu da ne govorimo. Oni uglavnom brane svoju poziciju bez argumenata i bez činjenica. Ostavke moraju biti rezultat ljudskosti, čovječnosti i moraju se tražiti kroz institucije. Moramo stvarati javno mnjenje i javnu klimu za veću odgovornost svakoga javnog radnika, pogovoto ovih koji pripadaju politici i političkim elitama. Treba jačati javno mnjenje, javno mišljenje i političare držati pod reflektorima kako bi odgovorno i savjesno obavljali posao za koji su izabrani – zaključio je Vejnović za EuroBlic.