Foto: Capital
Na ovo upozoravaju demografi, naglasivši da je lani u RS bilo 995.107 ljudi, što je za oko 175.000 manje nego prije deceniju.
Naime, entitet RS je, po popisu, 2013. godine imala 1.170.342 stanovnika, a prema podacija za desetak godina u njemu je “nestalo” najmanje 100.000 građana.
Statistika pokazuje da je u ovom periodu, na razlici broja rođenih i umrlih izgubljeno oko 70.000 ljudi. Prošle godine rođeno je 9.227, a umrlo 14.136 ljudi što je minus od oko 5.000.
Profesor demografije Stevo Pašalić kaže da je lani bilo potrebno da se rodi 14.000 djece, uz procjenu da ima 233.134 žena u reproduktivnom periodu.
– Usljed djelovanja drugih faktora, poput povećanog mortalitet i intenzivne emigracije, to ni blizu ne bi bilo dovoljno za prostu reprodukciju. Moraju se uzeti u obzir i drugi važni faktori, a to znatno povećava neophodnost broja rođenih za dostizanje proste reprodukcije. Čak ni 17.000 rođenih ne bi bilo dovoljno za prostu reprodukciju – kaže za Srpskainfo Pašalić.
Naglašava da iz RS godišnje odlazi oko 10.000 ljudi.
– To je poseban problem, uz negativan prirodni priraštaj, sa prosjekom od oko -6.000 godišnje, te „tempo efekat“, odnosno smanjenje stope fertiliteta zbog porasta prosječne starosti pri rođenju djece. Kada se uzmu u obzir ovi faktori koji su prisutni kod nas, projektovani broj djece za prostu reprodukciju bi morao biti skoro 20.000 na godišnjem nivou, a to je nedostižno – ističe Pašalić.
Objašnjava da su stvoreni uslovi za odgađanje rađanja u vrijeme najbolje plodnosti iz veoma različitih razloga.
– Otvara se prostor za odgađanje bračnog života i rađanja za neka bolja vremena, odnosno ”tempo efekat”. Školovanje, zapošljavanje, dodatne edukacije, te angažovanost u poslu, uz današnji urbani način življenja, jeste, ustvari, poruka mladima da nemaju vremena, niti smiju razmišljati o porodici, jer će im ona odvući prijeko potreban poslovni uspjeh – kaže Pašalić i dodaje da nezaposleni mladi razmišljaju slično i ostvaruju sličan neuspjeh.
– Godinama mladi žive u uvjerenju da trebaju izbjegavati mogućnost zasnivanja porodice i rađanje djece. Vremenom im to postaje navika i stav koji se više ne pominje. Nasuprot tome, obećavani uspjeh, standard življenja kojem teže, čini se kao da im izmiče, nikako da ga postignu. Ako postoji razmišljanje o porodici i djeci, ono se ostavlja za kasnije, za „bolja vremana“ – porčuje Pašalić.