Boravak u staračkom domu im ne bi bio moguć bez pomoći djece

Foto: FB

Penzioneri su u našoj zemlji sinonim za preživljavanje - posebno oni koji imaju male penzije, a nemaju potomstvo. Ako nemaju djecu, a sami ne mogu - rješenje je dom. Ali, ako imaju male penzije, sebi to ne mogu priuštiti. Kako onda do doma - za one kojima je to jedina opcija?

Prema riječima većine penzionera, bez pomoći svojih najbližih - posebno onih koji rade u inozemstvu - starački dom postaje nemoguća solucija.

Fatima Čavkić je već četvrtu godinu u staračkom domu, s kojim je zadovoljna, ali navodi da upravo njen boravak u staračkom domu ne bi bio moguć bez pomoći svoje djece: „Da sam samo sa penzijom i da mi nije djece, ne bih mogla. Od muža penzije imam samo 300 KM. I šta bih onda?“.

Hasan Duraković nekoliko godina svoje utočište nalazi u staračkom domu, nakon što je više od 40 godina provedenih u Švicarskoj riješio da se vrati. Iako se čini kao tužna sudbina, prema njegovim riječima, stekao je prijatelje i ništa mu ne fali: „Bilo mi je ljepše kod kuće, ali ne mogu sam - umrla mi je žena prije osam mjeseci. Sam - pobudaliti. Fino mi je ovdje, nemam se na šta požaliti“.

U jednom od bihaćkih domova, koji postoji od 2016. godine, svi kapaciteti su popunjeni, a osnovni zadatak im je kako navode, pružiti sve ono što ima pruža i porodica.

„Nudimo sve ono što im je potrebno, od zdravstvene njege pa dalje - a posebno fokus ide na socijalni život. Imamo korisnika koji su tu samo na druženju, koji su težeg stanja, pa svakom pružamo ono što bi i porodica“, objašnjava Ines Alagić, direktorica Staračkog doma Villa Adriana.

Iako su starački domovi za osobe treće životne dobi većinom ugodna mjesta, mnogi, nažalost, ne mogu sebi platiti boravak - mjesečni košta između 1600 i 2200 KM.

federalna.ba