SAD pod Donaldom Trumpom se smatraju više prijetnjom nego saveznikom, prema novom istraživanju POLITICO Pulsea provedenom u šest glavnih zemalja EU.
Od povratka na vlast u januaru 2025. godine, Trump je dovodio u pitanje posvećenost Washingtona NATO-u, prijetio aneksijom Grenlanda i Kanade, nametnuo saveznicima carine i pokrenuo rat s Iranom kojem su se evropske zemlje odbile pridružiti, podsjeća se u tekstu magazina Politico, koji je i proveo istraživanje.
Samo 12 posto ispitanika anketiranih u martu u Poljskoj, Španiji, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji smatralo je Ameriku bliskim saveznikom, dok je 36 posto njih Ameriku smatralo prijetnjom. Nasuprot tome, Kinu je kao prijetnju smatralo 29 posto ispitanika u šest zemalja.
Na nacionalnom nivou, prijetnja iz Washingtona nadmašila je prijetnju iz Pekinga u četiri zemlje, pri čemu su samo ispitanici u Francuskoj i Poljskoj smatrali prijetnju iz Kine većom.
Rusija – očiti neprijatelj
Anketa, koja signalizira zaoštravanje stavova prema SAD-u, također je ukazala na produbljivanje kontradikcije u srži evropske sigurnosne politike. Birači žele da Evropa bude bolje naoružana i samostalnija kako povjerenje u SAD opada, ali njihov apetit blijedi ako odbrana znači ličnu žrtvu, veće budžete ili neograničenu podršku Ukrajini.
Rusija je očigledan neprijatelj — 70 posto svih ispitanika je smatralo prijetnjom.
U anketi “European Pulse”, koju je sprovela agencija Cluster17 za POLITICO i beBartlet, učestvovalo je 6.698 Evropljana širom Španije, Njemačke, Francuske, Italije, Poljske i Belgije od 13. do 21. marta.
Građani Španije su bili najnegativniji prema Sjedinjenim Državama, gdje je 51 posto ispitanika reklo da Washington predstavlja prijetnju Evropi, što je najveći udio među ispitanicima. Madrid je preuzeo vodeću ulogu u protivljenju ratu koji je Trump pokrenuo u februaru protiv Irana i predsjednik ga je kritikovao zbog niskih izdvajanja za odbranu.
U Italiji je 46 posto ispitanika reklo da SAD predstavljaju prijetnju, stav koji podržava 42 posto Belgijanaca, 37 posto Francuza i 30 posto Nijemaca.
Poljska, koja graniči s Rusijom i savez sa SAD-om vidi kao svoju ključnu sigurnosnu garanciju, bila je izuzetak: Samo 13 posto ispitanika reklo je da SAD predstavljaju rizik.
Anketa je također pokazala podršku većoj strateškoj autonomiji.
U šest zemalja, 76 posto ispitanika reklo je da bi podržalo slanje vojske svoje zemlje da brani saveznika NATO-a u slučaju napada. Podrška je porasla na 81 posto kada je scenario uključivao odbranu kolege članice EU.
U svakoj anketiranoj zemlji, podrška vojnoj pomoći uvjerljivo je nadmašila protivljenje.
Podrška bez žrtvovanja
Ali taj konsenzus je naglo oslabio kada se pitanje okrenulo ličnom učešću.
Samo 19 posto ispitanika reklo je da bi bili spremni “uzeti oružje i boriti se” ako bi njihova vlastita zemlja bila napadnuta. Gotovo polovina (47 posto) rekla je da bi radije doprinijeli u neborbenim ulogama kao što su logistika, medicinska pomoć ili civilna zaštita. Dodatnih 16 posto reklo je da bi podržali svoju zemlju bez direktnog učešća, dok je 12 posto reklo da bi razmotrili napuštanje zemlje.
Jaz između političke podrške odbrani i individualne spremnosti za borbu naglašava izazov s kojim se suočavaju evropske vlade dok povećavaju svoje vojne ambicije i bore se s nedostatkom regrutacije.
Anketa je također pokazala da birači uglavnom prihvataju potrebu za jačim evropskim odbrambenim pozicioniranjem, čak i kada su i dalje podijeljeni oko njegovog finansiranja.
U šest zemalja, 86 posto se složilo da Evropa mora razviti vlastite odbrambene sposobnosti, pri čemu se 56 posto snažno složilo. Podrška je bila posebno visoka u Poljskoj i Belgiji (obje po 95 posto) i Njemačkoj (89 posto).
Također je postojala široko rasprostranjena podrška dubljoj vojnoj integraciji, pri čemu je 69 posto ispitanika podržalo stvaranje zajedničkih evropskih vojnih snaga koje bi djelovale uz nacionalne vojske. Podrška se kretala od 60 posto u Francuskoj do 83 posto u Belgiji.
Ipak, mišljenja su se razišla kada je u pitanju potrošnja.
U cijeloj anketi, 37 posto ispitanika je reklo da njihova zemlja troši “otprilike pravu količinu” na odbranu, dok je identičan udio smatrao da potrošnja “nije dovoljna”. Istovremeno, 22 posto je reklo da njihova zemlja već troši previše.
Razlike na nivou zemalja bile su izražene. U Njemačkoj (40 posto), Francuskoj (44 posto) i Španiji (43 posto), ispitanici su rekli da bi se potrošnja na odbranu trebala povećati. U Italiji je 39 posto reklo da je potrošnja previsoka – najviši nivo među anketiranim zemljama. Poljska se izdvojila, gdje je većina (56 posto) rekla da je trenutni nivo potrošnje otprilike ispravan.
Ti stavovi uglavnom prate trenutne nivoe potrošnje. Poljska planira da ove godine potroši 4,8 posto BDP-a na odbranu, što je najviše u NATO-u i daleko više od ostalih anketiranih zemalja.
Podrška Ukrajini
Podaci su istakli podjele oko podrške Evrope Ukrajini.
U šest zemalja, 34 posto je reklo da Evropa ne pruža dovoljno podrške Ukrajini, 31 posto je reklo da je trenutni nivo otprilike ispravan, a 30 posto je reklo da Evropa čini previše.
Nacionalne razlike su se ponovo istakle. U Njemačkoj, daleko najvećem evropskom davaocu pomoći Ukrajini, 45 posto ispitanika je reklo da Evropa ne čini dovoljno. U Italiji, koja daje najmanji udio svog BDP-a Ukrajini u civilnoj i vojnoj pomoći od šest anketiranih zemalja, prema Kiel Support Trackeru, 42 posto je reklo da Evropa pruža previše podrške. Španija i Belgija su se naginjale taboru “nedovoljno”, dok je Francuska bila podjednako podijeljena.
Uprkos ovim neslaganjima, podrška obavezama kolektivne odbrane ostala je snažna u svim anketiranim zemljama, posebno unutar NATO-a. Nalazi također doprinose debatama o regrutaciji i civilnoj službi, dok vlade traže načine za proširenje vojnih kapaciteta.
U Njemačkoj je podrška nekom obliku obavezne službe bila posebno visoka. Preko tri četvrtine njemačkih ispitanika (78 posto) podržalo je vraćanje regrutacije ili obaveze državne službe, koje su obustavljene 2011. godine.
Međutim, nakon što se suočio s otporom unutar svoje koalicije, kancelar Friedrich Merz je prošle godine odustao od planova za vraćanje pune vojne obaveze i umjesto toga progurao zakon čiji je cilj povećanje regrutacije na 203.000 aktivnih vojnika do 2031. godine.
Podrška je također bila snažna u Belgiji sa 76 posto, dok su mišljenja bila podijeljenija u Italiji, sa 53 posto za, i u Španiji, gdje je 54 posto bilo protiv te ideje.