Foto: Getty Images
Od klasika Stevena Spielberga “Ralje” do grabežljivaca koji vrebaju Seinom u “Ispod Pariza”, ne manjka filmova o morskim psima.
Hollywood i publika ih vole, naizgled se nikad ne umaraju od neizvjesnosti, krvi i terora-piše za BBC Culture Charlotte Gallagher.
Postoje pretpovijesni divovski morski psi u “The Meg”, oni genetski modificirani u “Dubokom plavetnilu” i morski psi opijeni kokainom u genijalnom filmu “Cocaine Shark”.
Čak je i Donald Trump obožavatelj. Navodno, trebao je glumiti američkog predsjednika u filmu Sharknado, prije nego što je postao stvarni predsjednik.
To je dovelo do cjeloživotnog zanimanja za filmove o morskim psima, kao i do iracionalnog straha od bazena, čak i onih ispunjenih klorom u centrima za slobodno vrijeme.
Hayley Easton Street britanska je redateljica koja stoji iza novog filma o morskim psima, “Something in the Water”/Nešto u vodi/, koji govori o skupini žena nasukanih na morskom grebenu.
Objašnjava da je i sama obožavateljica filmova o morskim psima te da je “apsolutno željela” snimiti filmsko ostvarenje o toj temi.
Zašto su filmovi o morskim psima toliko popularni? “To je strah od onoga što bi moglo biti skriveno u nepoznatim morima,” kaže ona za BBC News.
“Samo biti zaglavljen usred oceana dovoljno je strašno. Zarobljen si u tuđem svijetu i svašta se može dogoditi.”
Izgubljeni na moru: scena iz filma “Nešto u vodi”, jednog od nekoliko nedavnih filmova o morskim psima (Izvor: StudioCanal)
Forenzička psihologinja profesorica Susan Young se slaže da je strah od “nepoznatog, biti sam i bespomoćan” vrlo jak.
Ona kaže da gledanje zastrašujućih filmova o ajkulama u udobnosti vlastitog doma ili u kinu” omogućava vam da se suočite sa svojim strahovima bez stvarne opasnosti… i da oslobodite nagomilane emocije u sigurnom i kontrolisanom okruženju”.
Profesor Young dodaje: “To znači da se ljudi mogu suočiti s granicama ljudskog ponašanja i da gledanjem ekstremnog sadržaja testiraju vlastite granice i granice… a to emocionalno oslobađanje je svojevrstan oblik katarze.”
Ona objašnjava da se teorije Sigmunda Freuda mogu primijeniti jer, “iz psihodinamičke perspektive, ovi filmovi dotiču nesvjesne strahove i želje te pružaju siguran izlaz za istraživanje potisnutih emocija i instinkata kao što su agresija i strah od smrti”.
Film “Ispod Pariza” prikazuje morske pse kako plivaju u rijeci Seini (Izvor: Netflix)
‘Roniocu smo pričvrstili peraju’
Učiniti da holivudski morski psi izgledaju kao pravi može biti izazov.
Proizvodnja filma “U raljama” bila je pokvarena neispravnim mehaničkim Great Whites – jedan je potonuo i nagrizla ih je morska slana voda.
Glavni glumci proveli su dugo vremena sjedeći, čekajući da se popravi morski pas.
Redatelj Steven Spielberg rekao je za BBC-jev Desert Island Discs 2022. da je debakl zapravo doveo do “puno boljeg filma” jer je morao biti “domišljat u pronalaženju kako stvoriti neizvjesnost i užas bez da vidi samog morskog psa.
“Prava je sreća što se rekvizit mehaničkog morskog psa stalno kvario “, rekao je. “Bila je to moja sreća, a mislim da je i sreća publike jer mislim da je film bio još strašniji bez konstantnog pojavljivanja morskog psa u kadru.”
Street kaže da su radili sa ograničenim budžetom na setu filma “Nešto u vodi”, pa je ekipa smislila genijalno rešenje.
“Napravili smo peraju tigrove ajkule,” sjeća se ona. “Imali smo ovog briljantnog ronioca, Baptistea, koji je mogao da zadrži dah veoma dugo.
“Tako smo mu prikačili ovu peraju i dali mu podvodni skuter kojim je mogao da se kreće otprilike brzinom morskog psa.
To je bilo briljantno jer su glumci zaista imali peraju morskog psa na koju su mogli da reagiraju, što im je omogućilo da osjete kako bi bilo da su vas okružili morski psi.”
Prapovijesna vrsta morskog psa “stvorena je” je za film Meg (Izvor: Warner bros)
No, uprkos Streetinoj ljubavi prema filmovima o morskim psima, ona nije željela da se oni u njenom ostvarenju prikazuju kao morske serijske ubice.
“Svake godine ubijemo 100 miliona morskih pasa”, napominje ona.
Režiserka je također bila svjesna da je stvaranje “Ralja” dovelo do velikog porasta lova na morske pse, dijelom i zato što su bili prikazani kao nemilosrdne ubice.
“Koliko god volim filmove o morskim psima, volim morske pse.
“Bila sam stvarno svjesna toga, jer je ljudima lako početi ih doživljavati kao strojeve za ubijanje… ili čudovišta, što oni nisu.”
Uprkos ogromnom uspjehu “Ralja” Spielberg je rekao da “istinski žali zbog desetkovanja populacije morskih pasa zbog knjige i filma”. Dodaje: “Mislim da je mnogo strašnije imati realističnu temu, da, znate, ako ste vani u oceanu i tamo su morski psi i oni vas zamijene s nečim drugim, ubit će vas.”
Spielberg nije jedini koji je zabrinut zbog prikazivanja ajkula u Hollywoodu i utjecaja koji to i dalje ima.
Američka morska biologinja Andriana Fragola posvećuje se edukaciji o ajkulama, često dijeleći video snimke svojih ronjenja. Ona kaže da su ajkule “pogrešno shvaćeni predatori” koji su pogođeni filmovima i medijima.
Andriana kaže da je gledala novi film o ajkulama na Netflixu, “Pod Parizom”, i da nije bila impresionirana. “Cijela priča je trebala da bude o očuvanju, o proučavanju ajkula, ali ajkule i dalje jedu ljude.
“Tako da bi bilo dobro da se ta priča ispriča malo dublje i sa većim edukativnim značajem, da to nije samo o ljudima koji plivaju na plaži i bivaju napadnuti i pojedeni.”
“Ali osnovna poruka koju ljudi mogu izvući iz filma je da su ajkule još uvek stvarno opasne za ljude i da će neprekidno loviti i jesti ljude. Ako bi to bilo tačno, mi bismo kao ljudska vrsta bili svedeni. Svako ko ide na plažu bio bi ugrožen.”
Režiser i ko-scenarista filma “Pod Parizom”, Xavier Gens, kaže da je takođe zaštitnik životne sredine. On je za The Hollywood Reporter rekao da, iako je opasnost njegovog filma ajkula, želio je da “istakne opasnosti ljudske pohlepe”, u njemu je želio da istakne opasnost ljudske pohlepe.
Andriana kaže da percepcija ajkula predstavlja pravi problem za očuvanje ove životinjske vrste. “To je veliki problem jer ljudi ne žele da zaštite nešto čega se plaše. Percepcija kod ljudi je da su opasne za ljude, pa ih treba iskoristiti, i to je očigledno veliki problem za očuvanje i za to da ljudi ne žele da saosećaju sa ajkulama i da ih stvarno zaštite.
“Nažalost, svake godine se ubije 100 miliona morskih pasa, a globalno oni ubiju manje od 10 ljudi godišnje. Mi se zaista fokusiramo na to da morske pse predstavljamo kao čudovišta i kao da su usmjerene na nas. U stvarnosti je obrnuto.”
Malo je vjerovatno da će Hollywood prestati da pravi filmove o ajkulama, ili da ćemo prestati da ih gledamo. Ali brojke pokazuju da ajkule, daleko od toga da budu serijske ubice mora, zapravo mnogo vjerovatnije postaju žrtve ljudi.
federalna.ba/BBC