”What’s more romantic than dying in the moonlight?”
Tom Waits
Predstavljanje ideje i vizualija zagrobnog života se na filmu pojavljivalo na različite načine i u različitim odnosima prema toj temi – sakralno, blasfemično, ideološki obojeno, transcendentalno. Kada je riječ o žanrovskoj odrednici, komedije su imale zanimljiv pristup toj temi, tim više što se smrt glavnih junaka i odlazak u zagrobni život uglavnom dešavala na početku, pa smo do samoga kraja pratili kako su se oni snalazili u tim okolnostima. Žanr komedije omogućava emotivni otklon od jedne takve kompleksne teme i, ne relativizirajući je, često uspijeva ukazati na njene apsurde.
VIZIJA ČISTILIŠTA
Film koji tematizira zagrobni život i njegove implikacije je “Wristcutters: A Love Story”, komedija sa elementima crnog humora koju je režirao hrvatski reditelj Goran Dukić. Osnovna radnja prati Ziu (Patrick Fugit), mladića koji se ubija zbog raskida sa djevojkom (Leslie Bibb). Uvodni kadrovi filma, dok u pozadini svira “Dead And Lovely” Toma Waitsa, pokazuju Ziu koji sprema svoju sobu, odlazi u kupatilo, siječe vene na rukama i pada na pod, u vlastitu krv. Kada umre, Zia se budi u prostoru koji liči na neku/nečiju viziju čistilišta za ljude koji su izvršili samoubistvo. Riječ je o distopijskom krajoliku, bez zvijezda, gdje se niko ne smije, ali je u svojoj suštini nalik stvarnosti živih. Fotografija je obilježena sivim tonovima i to je način na koji se te sekvence razlikuju od kadrova koji predstavljaju vrijeme života.
Ljudi koje Zia sreće sa njim uglavnom razgovaraju o načinima na koje su se ubili, a nekada ni to – ožiljci i rane po tijelu jasno pokazuju kako su skončali. Za to vrijeme, upoznaje i sprijatelji se sa Eugeneom (Shea Whigham) čija je sva porodica izvršila samoubistvo u različitim vremenskim razdobljima i zbog drugačijih razloga. Zia saznaje da je u tom mjestu i njegova bivša djevojka Desiree, i od tog trenutka on odlazi u potragu za njom. Na svom putovanju Eugene i Zia nailaze na misterioznu ženu Mikal (Shannyn Sossamon) koja tvrdi da je greškom tu, budući da se nije ubila, već predozirala i sada je u potrazi za odgovornim osobama koje bi je vratile u stvarnost.
Njih troje kreću u potragu za Desiree i u njihovim avanturama doznajemo informacije vezane za taj prostor i ideju zagrobnog života. Skupa sa njima susrećemo različite ljude i pokušavamo razumjeti kako je sve taj svijet (neodvojivo) vezan za svijet živih. Uprkos nevjerovatno jalovim, umrtvljenim pejzažima i besmislu – svi koji se tu nalaze svjesni su svog čina, ali i svog prošlog života. Dani koji su isti kao i svi prethodni odaju utisak da u toj pustinji jedino vrijeme iz stvarnog svijeta ne postoji, niti se tu više iko pita za sate, dane ili godine.
U ovome filmu zagrobni život je predstavljen kao gora verzija stvarnog života, i pretpostavimo da je takva zato što je bilo značajno prikazati na koji način su o sebi i svom životu mislili ljudi koji su se ubili. Prostor u kojem bi eventualno skončali nakon smrti ogleda se u stanju njihove unutrašnjosti - distopijski krajolik reflektuje depresiju, melanholiju i besmisao. Međutim, “Wristcutters: A Love Story” je žanrovski određen kao komedija, i to romantičnog zapleta pa se tako i njihove bolesti koje su ih nagnale na čin samoubistva, gledaju sa određenim humorističnim impulsom. Uprkos sveprisutnoj tuzi koju emituje gotovo svaki kadar, komička olakšanja čine da se pogledu na ovu temu priđe sa nešto drugačije tačke gledišta. (mjesto na kojem Zia radi zove se “Picerija Kamikaze” i taj naslov vrlo sugestivno djeluje na ukupnost glavne radnje) Volja za životom, paradoksalno, biva jača nakon smrti - Zia i Mikal se jedini zapravo žele boriti za povratak u svijet živih - svi drugi su se navikli na prostor u kojem vrijeme ne postoji, gdje Tom Waits vodi psa sa sobom i priča različite besmislice.
Film je adaptiran prema kratkoj priči “Kneller’s Happy Campers” Etgara Kereta i njegovom grafičkom romanu “Pizzeria Kamikaze” na kojem je radio zajedno sa Asafom Hanukom. Goran Dukić skoro u potpunosti prati suštinski smisao ova dva predloška, osim pojedinih fantastičnih intervencija koje doprinose apsurdu cjelokupne situacije u kojoj su uhvaćene samoubice u distopijskoj pustoši. U ovoj egzistencijalističkoj priči o besmislenom tumaranju samoubica, ispod sjedišta Eugeneovog auta nalazi se nešto nalik na crnu rupu - ono što se tamo nađe izgubljeno je zauvijek.
”Wristcutters: A Love Story” ima (po)nešto od atmosfere filma “Eternal sunshine of the spotless mind” kako zbog neobičnosti ljubavne priče tako i zbog teme gdje izmišljene ideje, događaji i fantastični elementi odnose prevlast nad racionalnim. Dukić izmišlja čitav jedan svijet za koji nas uvjerava da je ništa manje stvaran od našeg života, ali da postoji samo u izolovanom univerzumu gdje važe druga pravila.
SUMORNA ODISEJA
Ono što mi se čini značajnim spomenuti jeste kako ovaj film nikako ne romantizira čin samoubistva, ali ga postavlja u okvir komedije tako da nam ta žanrovska intervencija pomaže da lakše podnesemo ove zastrašujuće sudbine. Ipak, ono što titra u svim dijelovima Dukićeve mračne komedije jeste ljubavna priča koja je i pokretački motiv i razlog zbog kojeg ovaj film jako dobro funkcioniše kao jedinstvena cjelina. Još jedan element bez kojeg bi ovaj film bio samo sumorna odiseja mrtvih ljudi, jeste dolazak Mikal - ona jedina, uz Ziu, ima cilj - da se nije pojavila zaplet ne bi bio zasnovan na sukobu niti bi se radnja uopšte kretala ka svom završetku.
Na kraju, sažetak ovog neobično lijepog i sumornog filma jeste da se ljudi, uprkos svim lošim stvarima koje dožive, mogu promijeniti i raditi na sebi, i da su egzistencijalni mehanizmi isti, čak i onda kada ste mrtvi.
Ivana GOLIJANIN
