Tamo negdje izvan svake karte

“Pa vi ste umjetnik.” – “Ma kakvi.” – “Nemojte tako.” – “Ja to samo nešto brljavim, u nedostatku bolje zanimacije.” – “Čekajte, je l’ to za vas uvreda?” – “To je za mene malo… Ako me u tvornici počnu nazivat umjetnikom, bolje da se u to uopće nisam petljao (…) Kad bi’ mislio da sam umjetnik, to bi značilo da imam neke obaveze oko toga… Umjetnost, kvaliteta, te priče… Ali mene baš briga, mogu i krivo, razumijete.”

Tako jedan od protagonista serije Područje bez signala, Janda (Izudin Bajrović), opisuje svoj hobi izrađivanja neobičnih, apstraktnih skulptura od željeza. Janda je inače inženjer, jedan od glavnih iz bivše jugoslavenske tvornice turbina u Nuštinu, malom, zabačenom, zaboravljenom gradiću tamo negdje izvan svake karte, području bez signala, mjestu u kojem se nekim čudom pojavljuju entuzijastični poduzetnik Oleg (Rene Bitorajac) i njegov introvertiran, pomalo tužan bratić Nikola (Krešimir Mikić), također inženjer, s namjerom da staru tvornicu ponovno pokrenu. I uspjet će u toj svojoj namjeri, barem nakratko: u apatičnoj će lokalnoj zajednici, zahvaljujući ponajprije Jandi i njegovim nastojanjima potaknutim nostalgijom i prisjećanjem na štrajk radnika koji je u toj istoj tvornici pred toliko godina predvodio kao sindikalni vođa, pronaći dovoljan broj voljnih radnika koji će prionuti na izradu turbina i dozvoliti im, novinarima na radost i protivnicima na zgražanje, famozno samoupravljanje. 

Po književnom predlošku istoimenog romana Roberta Perišića (Sandorf, 2015) Područje bez signala režirao je Dalibor Matanić, a producirala Ankica Jurić Tilić. Svjetsku premijeru serija je imala na festivalu televizijskih serija Series Mania u Francuskoj, gdje je osvojila i nagradu za najbolju seriju, dok su je domaći gledatelji mogli pratiti na HRT-u od kraja prošle godine. A ako su se među njima oni koji su Perišićev roman čitali i zavoljeli možda pribojavali kako će se polifonija mnoštva lica i likova u romanu prevesti u seriju, nisu trebali brinuti. Taj je problem uspješno (iako, naravno, na reduciran način, sukladno mediju) razriješen sa šest epizoda. U fokusu svake je po jedan od šest glavnih likova, po kojima pojedina epizoda onda nosi i ime i kroz čiji pogled gledatelj prati razvoj radnje. Osim Jande, Olega i Nikole, za priču su važni i Branoš (Goran Bogdan), potencijalni novi vođa radnika u tvornici, Šeila (Jovana Stojiljković), bivša kustosica koja se vraća u rodni Nuštin i počinje prevoditi za potrebe tvornice, te konobarica Lipša (Tihana Lazović), koja će se zajedno s Olegom upustiti u putovanja s nastojanjima da se tvornica spasi. Kao jedini antagonist radnicima i tvornici javlja se lokalni “šef” Ragan (Slavko Štimac), bivši vlasnik tvornice, koji ju je preuzeo nakon rata, ostavio u dugovima i uništio. 

Šest epizoda, dakle, šest likova, pa onda i šest različitih pogleda na stvari – postojala je opasnost da će se scene ponavljati, prikazivati ponovno iz novih kutova ili da će likovi jedni drugima nepotrebno prepričavati što se kad i zašto dogodilo. Nasreću, takvog zamora nema: sve se narativne linije spretno poklapaju, a svaka epizoda (osim prve, Olegove) na početku nudi i kratak uvid u prošlost lika koji služi upravo tome da bi budući aspekti radnje bili jasni ili da bi prijašnji bili objašnjeni. U tom je smislu serija iznimno dobro komponirana: radnja se, nakon možebitne zbunjenosti prvom epizodom, jednostavno prati i neutemeljenim se i suvišnim pokazuje svaki strah od toga da se prije gledanja mora pročitati roman. Scene obiluju malim detaljima i teaserima, odlično odrađenim suptilnim pogledima glumaca, koji svoj pun smisao dobivaju tek u kontekstu odgledane cjeline. S druge strane, problematični i zamorni ipak mogu biti generalni nedostatak “akcije” te rijetki i često škrti dijalozi ispresijecani dugim periodima u kojima se nižu scene u kojima neki od glavnih likova jednostavno (valjda) razmišljaju, kreću se prostorima, hodaju i, u strogom smislu tih riječi, ništa zapravo ne rade. Na prvu su to scene tijekom kojih bi gledatelju lako odlutala pozornost – ali samo na prvu. Funkcija im je, zapravo, razvoj mučne atmosfere bijede i jada u koje je gradić upao nakon što je tvornica propala: kao da je kamerman tijekom snimanja dokumentarnog filma, gledatelj prati likove s leđa i, osim ponekog pozadinskog zvuka, suočen je uglavnom s tišinom.

Govoreći o prostorima, potrebno je istaknuti jedan kojem se daje iznimno mnogo vremena u seriji, a to je sama tvornica. Nju se gotovo može promatrati kao zaseban lik, kao živ organizam koji također, na određen način, postaje protagonistom. Gotovo iz scene u scenu gledatelj promatra njezine eksterijere i interijere i osvještava koliko joj zasluga za aspekte života lokalne zajednice pripada, a koliko joj je pripadalo u prošlosti, kao kakvom industrijskom ekvivalentu Andrićeve ćuprije (nova/stara tajnica primijetit će da je u uredu “tri države promijenila: SFRJ, RH i sad EU”). Način na koji je tvornica prikazana doslovce prati njezin put: praznina s jekom iz prošlosti, pa glasovi i optimizam radnika koji se u nju vrate, pa opet tuga dok ih se fotografira nakon što su već saznali da će je ponovno morati zatvoriti. I na samom kraju, ponovno pust interijer kojim odzvanja samo Olegov glas iz neke daleke zemlje u koju je otišao da bi to spriječio.

Uz općenit čemer zabačenog, zaboravljenog gradića i njegovih stanovnika koji se nikad nisu oporavili od propasti tvornice, konstantno otužnu atmosfersku glazbenu pozadinu i nesretnu, ali divnu Konjuh planinom, kojom svaka epizoda završava i uz čiji zvuk u možda najdojmljivijoj sceni Janda maljem razbija zid sa socijalističkim muralom i natpisom “Tvornice radnicima”, lako je dokučiti zašto su tako česti komentari gledatelja na društvenim mrežama bili epiteti kao što su “tmurno”, “depresivno”, “dosadno”. No reprezentativnu vrijednost svakako bi mogli dobiti i pridjevi poput “dirljivo”, “emotivno”, “tužno”, a napose možda “istinito”. Ako serija jest tmurna i tužna, takva je s razlogom i s pravom jer referira na nimalo bolju stvarnost. Radnike na početku  ponesu sreća i vjera u budući prosperitet tvornice, ali gledatelju je od početka bjelodano jasno da stvari neće završiti dobro jer i sâm tu stvarnost živi. Nostalgija za socijalizmom i samoupravljanjem ili prezir prema njima, ratno i tranzicijsko profiterstvo, manjak financija, siromaštvo, suluda moć pojedinaca, profesionalne prilike i neprilike, alkoholizam bivših radnika stubokom promijenjenih nakon gubitka posla i smisla, čak i ljubavni, prijateljski i obiteljski odnosi koji pucaju pod utjecajem poslovnog i državnog, sve je to dobro poznato svačijoj svakodnevici; nema u seriji baš ničeg lažnog. Situacija u kojoj ljubomora i obijest bivšeg vlasnika tvornice rastu do trenutka u kojem njegovi ljudi zapale tvornicu, kao i ona u kojoj Oleg napokon priznaje Nikoli da mu je “naručitelj zemlja pod embargom”, posrednik “mafija s Bliskog istoka” te da je “sâm do grla u polulegalnim kreditima” tom prosječnom gledatelju, iole realnom čovjeku, može samo izmamiti gorak, ironičan smiješak. Bez ikakve, dakle, nade u to da će radnici nastaviti s proizvodnjom i osigurati si sredstva za život, serija ipak pruža utješnu notu u prikazu razvoja zajedništva i solidarnosti: Oleg i Lipša uputit će se u zaraćenu zemlju u potrazi za naručiteljem i rješenjem, s vjerom da još uvijek mogu pomoći radnicima, a isti će ti radnici, u trenutku kad postane sasvim izvjesno da ni tu jednu turbinu nemaju kome prodati, odbaciti gorčinu i ljutnju prema Olegu i svejedno odlučiti završiti taj svoj posljednji socijalistički artefakt, kako će ga Šeila nazvati. “Ako ništa drugo, onda zbog Jande”, reći će radnici.

I tako se opet vraćamo umjetnosti. Turbina zaista postaje The Last Socialist Artefact, eksponat na inozemnoj izložbi koju Šeila uspijeva dogovoriti kako bi rad bio prodan, a plaće ipak isplaćene. Stranci na izložbi, iz svojih pozicija zapadnog, urbanog, bogatog i moćnog, s nerazumijevanjem će zapljeskati Branoševim riječima kako njihov rad “nije strast umjetnika, nego strast radnika” te da “čak i besmisao izgleda bolje kad je dovršen”. Umjetnički potencijal cijelog tog projekta, od trenutka kad su Oleg i Nikola stigli u gradić pa sve do surove spoznaje, ovog puta definitivne, da stare jugoslavenske turbine svijetu doista ne trebaju, nije nešto što je bilo prepoznato ili građeno s predumišljajem; otkriveno je iz nužde i očaja, i retrospektivno, kad je sve već propalo. “Sve to otkad ste došli u tvornicu je priča. Sva ta nada usred propasti”, kaže Šeila. Ne iznevjeravajući time kraj romana, serija uspješno zaokružuje provodne misli o radu i o umjetnosti (podcrtane i Šeilinim i Lipšinim neuspjelim karijerama u tom polju). Janda je umjetnost izjednačavao s onime što će mnogi u svakodnevnom govoru okarakterizirati kao “pravi” rad; njegove su skulpture nastajale “u nedostatku bolje zanimacije” i mogao ih je, budući da se nije označavao umjetnikom, raditi “krivo”. Turbine iz nuštinske tvornice, s druge strane, kojima je posvetio čitav svoj radni vijek, moraju se raditi precizno, predano i s velikom ozbiljnošću. Kao i “prava” umjetnost.   

Kulturpunkt