Jean-Pierre Léaud i Truffaot: Američka noć (1972)
U čemu je tajna umjetnosti koju AI ne može da dosegne?
Piše: Brano Mandić
U jednom sporom kadru Andreja Tarkovskog do koga smo došli pripremljeni dugim sporim kadrovima izvidnicama, više je metafizike nego u svim ajfonima ovog svijeta. Je li gustina boje, ili je gustina vajarske smjese ovog majstora vremena, tek i posljednja vrana moje generacije je zastala, umuknula i priznala genijalnom Rusu da je položio temelj nečeg što je osobeno. Njegov rukupis nije nas sve od reda oduševio, ali nas je ostavio promijenjene da gazimo do novog rukopisa, koji ćemo mjeriti istom zauvijek uspostavljenom mjerom – je li me promijenio?
Nakon dva sata gledanja filma “Sve u isto vrijeme” (Everything Everywhere All at Once) iz 2022. osjećao sam se kao da sam tri dana bez prestanka čatovao sa mojom jedanaestogodišnjom ćerkom. Ona uvijek upali neki filter, odigra igricu dok mi ispostavi izvještaj iz škole, ili me prosto natjera da skrolujem po TikToku gdje se zovem dadapada, što je cringe ime i moram ga mijenjati.
Kako god bilo, ta vrsta vizuelne i tekstualne, semiotičke i digitalne alijenacije koju osjećam dok govorim sa rođenim čedom, u tom filmu koji je ubrao sve moguće oskare dovedena je do granice pucanja. Prvo i osnovno zapažanje – kratka pamet TikToka. Montažni postupak nagle promjene (praćka postaje buket, a buket bejzbol palica) sasvim je odredilo vizuelnu dinamiku ovog zasićenog tkanja od kojeg ti svicka pred očima. Prisjetimo se, taj film o kojem već danas niko ne priča, pokušao je fizičkim udarima doseći metafizičko, odnosno nagomilavanjem paralelnih univerzuma gledaocu dočarati život kao nesputanu simultanku potencijalnih račvanja. Dok ovo čitate, dakle, neka beneficirana realnost čeka iza ugla, ali je vi niste zajahali. Na isti način ste izbjegli i katastrofu, jer sva dešavanja su moguća na nepreglednoj matičnoj ploči vremena, pa i mogućnost da vam se prsti pretvore u viršle.
Sve u isto vrijeme (2022)
Ako već o pomenutom filmu niko ne govori, zašto ga sad pominjem? Zato što je dobar primjer. Zato što je za vizuelnu kulturu od pojave vještačke inteligencije postalo sasvim normalno da kodira estetiku prezasićenog hipercentra iz kojeg eksplodiraju razna čuda. Jedini problem je što se u ta čuda više ne vjeruje, ona se pretrčavaju, dok sporogoreći fitilji starih majstora poput pomenutog Tarkovskog još rade, makar za nas starije, decu i osetljive.
Zašto je to tako? Zašto trikovi vještačke inteligencije izgledaju lažno? Možda je sve to samo zagrijavanje i vrlo brzo neće biti razlike između razbarušenog pjesnika i silikonskog spleta žica na pametnoj vangli. Ipak, AI još djeluje po onom aformizmu: “Nisam vjerovao u postojanje duše dok nisam vidio umjetnost koju stvara vještačka inteligencija”. Mnogi jadikuju zbog te nove robotizovane svijesti, a mogli bi se samo vratiti starim majstorima. Šta ih je to činilo velikim? Tehnika, svakako. Savršeni osjećaj vremena? Naravno. Ali izvjesna dubina nad kojom se vještačka inteligencija ne može zagledati odlučuje o onom presudnom elementu “truda i čuda” koji umjetnicima daje moć. Tamo AI nema pristup, jer nema svijest.
Nesvjesna konteksta, ili previše svjesna konteksta, vještačka inteligencija nije u stanju da mašinskim dejstvom ostane usred besmislenog i ludičkog, proživljenog i bestežinskog očaja koji progoni ljude. Taj se očaj uvijek nadimao i dosezao orkansku snagu u trenucima koji su prethodili velikim rješenjima.
Uzmimo na primjer Truffautovog glumca Jean-Pierre Léauda – njegova zbunjenost, pogled naturščika, njegova smetenost i nježnost ne samo da su odražavali klimu nadolazeće ’68. nego su je stvarali. Kojim brojanjem doseći spontanost susreta režisera i tog dječaka koji će debitovati u “400 udaraca”. AI će se lako izboriti da riješi složenost života, ali jednostavnost prepoznavanja dvoje ljudi je nedostižna kalkulaciji. Riječ je o nemjerljivoj istini van svakog računa.
Pitanje je zapravo, kako će AI da izmjeri ono što ne postoji? Upravo je to što ne postoji veliki metafizički čvor umjetnosti. Ono što ne postoji je materijal u kome se radi, odredište i polazna kategorija koja u vlastitom nepostojanju zapravo biva reper za sve što je opipljivo. Zaumna i instinktivna priroda ne može biti lažirana, jer je spremna čak i da se samoubije, kako bi izbjegla definiciju i preživjela u svom paradoksalnom odsustvu.
Ogledalo (1975), Andrej Tarkovski
Zato gledati majstore kakvi su Truffoat ili Tarkovski znači tražiti dubinu, zabavu ili tragediju tamo gdje je njen jedini smisao, u čovjeku. Sve što se proizvodi sa namjerom da taj efekat sprovede iz matematičkog kombinovanja i kroz program, ostaje kopija, makar bila u ljudskom obličju. Sjećam se starog džezera Larryja Vučkovića koji mi je rekao da čuje besprekornu tehniku novih pijanista, da je brzina njihove elaboracije fascinanta, ali da nemaju swing, ne osjećaju pauzu unutar ljudskog tijela.
Istina je da su mašine preuzele obrazovni proces i da djeca danas uče jezik preko mašina, više nego kroz dodir sa majkom. Maternji jezik tako postaje mašinski jezik, senzitivnost se potiskuje, a predaja funkcionalizuje. Rekao bi čovjek, kraj svijeta. Ali može reći i ovo: tako veliku prazninu samo velika umjetnost može da popuni. Njena snaga dolazi ni iz čega, spremna da promijeni sve.
Izvor: Normalizuj