Sonja Savić
Sonja Savić nije bila obična glumica. Bila je fenomen, glas i lice jugoslovenske kinematografije osamdesetih, žena koja je svojim prisustvom na filmu i sceni ispisivala drugačije, provokativnije, autentičnije priče. Njena pojava, prepoznatljiv glas i nesvakidašnja harizma činili su je neponovljivom, a njene uloge često su bile ogledalo društva i unutrašnjih borbi koje je vodila sama sa sobom.
„Neko misli da smo bili sretni. Ja sam bila sretna kad sam pronašla ljude koji su jednako nesretni kao ja“, govorila je Sonja Savić, izuzetna ali neprilagođena umjetnička ličnost, koja je na pragu zrelosti dočekala krvavi raspad zemlje i kulturnog prostora kojem se do tada obraćala.
Rođena 1961. godine u Čačku, Savić je mlada zakoračila u svijet glume kroz studije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, gdje je diplomirala 1982. godine u klasi profesora Minje Dedića, zajedno sa Svetislavom Goncićem, Branimirom Brstinom, Žarkom Lauševićem, Zoranom Cvijanovićem i drugim zvučnim glumačkim imenima. Njena sposobnost da likovima udahne život, da unese složenost, ali i sirovu iskrenost, brzo ju je izdvojila.
Debitantska uloga u filmu „Leptirov oblak“ 1977. godine bila je samo početak puta koji će je odvesti do velikih filmskih ostvarenja. Osamdesetih godina igrala je u brojnim čuvenim filmovima kao što su „Živeti kao sav normalan svet“, „Una“, „Šećerna vodica“, „Davitelj protiv davitelja“, „Balkanski špijun“ i „Čavka“. Za ulogu u filmu „Šećerna vodica“ 1984. godine nagrađena je Zlatnom arenom na festivalu u Puli, a za ulogu u filmu „Život je lep“ 1985. godine dobila je Specijalnu nagradu žirija na festivalu u Veneciji, što je dodatno potvrdilo njen talent i jedinstvenost.
Ali ono što Savić čini posebno važnom nije samo njena karijera, već način na koji je oblikovala lik umjetnice koja ne pristaje lako na društvene konvencije. Njena gluma nije bila dekorativna – bila je intenzivna, ponekad bolna, često prepoznatljiva po neugodnoj istini koju je prenosila. Kroz svoje uloge, Savić je istraživala ljudsku ranjivost, slobodu izbora, ljubav i melanholiju. Njena umjetnička hrabrost ostavila je trag i na mlađe generacije glumica koje su tražile inspiraciju u iskrenom izrazu i integritetu.
Tokom karijere bila je aktivna u avangardnom i eksperimentalnom pozorištu, kao i u video umjetnosti, radeći na projektima poput „Prvi srpski tehno vodvilj“, „Supernaut – Beograd andergraund“, „Plej“, „Čekajući Godoa“ i svog posljednjeg filma „Šarlo te gleda“. Od početka karijere dobijala je ponude da bude prvakinja gotovo svih najvećih pozorišnih kuća, ali sebe nije vidjela u institucionalnom teatru.
Devedesetih godina pojavljuje se rjeđe, ali je ipak ostvarila značajne uloge u filmovima „Mi nismo anđeli“, „Uvod u drugi život“ i „Ni na nebu ni na zemlji“. Veliki povratak na glumačku scenu imala je s filmom „Hleb i mleko“ 2001. godine, nagrađenim Zlatnim lavom u Veneciji. Film „Jug-jugoistok“ u kojem je igrala dobio je nagradu beogradskog FEST-a „Nebojša Đukelić“. Posljednju ulogu ostvarila je u filmu „Zabranjena ljubav“, a publika ju je mogla gledati i u TV seriji „Vratiće se rode“.
Sonjina prisutnost i utjecaj na kulturu proteže se i izvan filmskog platna. Pjesma „Debela devojka“ grupe Električni orgazam posvećena je upravo Sonji, a Srđan Gojković Gile je o tome kazao:
„Ona nikada nije ni bila debela djevojka, više se govorilo o vječitom strahu svih žena da će postati debele, pa je i Sonja, u tom periodu kada smo se družili, stalno bila u fazonu ‘debela sam, debela sam’ i to je bila inspiracija za pjesmu.“
Privatni život Sonje Savić bio je ispunjen intenzivnim emocijama i tragedijama. Njena velika ljubav bio je jazz muzičar Vlajko Lalić, a njegova pogibija ostavila je duboke ožiljke na njenoj duši. Zbog njegove smrti mjesecima je bila u depresiji. U jednom intervjuu za magazin Story izjavila je:
„Dok sam bila mlada, često sam zamišljala kako ću se udati i zasnovati porodicu sa čovjekom koga beskrajno volim i kome ću se potpuno posvetiti. Imala sam veliku ljubav, ali otkako je on otišao iz mog života kada sam imala dvadeset devet godina, sebe smatram udovicom.“
Mnogi će se složiti da je Sonja bila ikona avangardne scene, a njen doprinos filmskoj i scenskoj estetici najbolje oslikava njen vlastiti glas:
„Ovdje sam sve vrijeme pokušavala da održim urbanu kulturu, ali to niko ne primjećuje. Znam i da se reforma kostima, šminke i mizanscena na filmu osamdesetih može pripisati Sonji Savić, pa opet nikom ništa. Suknja od skaja i sako na golo tijelo nisu se prije mene nosili. Bojila sam tušem nokte u crno zato što takvog laka nije bilo“, ispričala je.
Posljednje godine njenog života bile su teške, a njen odlazak 23. septembra 2008. godine prerano je prekinuo jednu od najsjajnijih karijera jugoslovenske kinematografije. Preminula je u svom stanu u Beogradu, nedugo nakon 47. rođendana, usljed predoziranja heroinom. Detalji njene smrti bili su posebno potresni – glumica je navodno zbog ovisnosti prodala sav namještaj iz stana te je preminula na madracu, koji joj je bio jedini preostali komad namještaja. Njeno tijelo pronađeno je među špricama na podu, a hitnu pomoć pozvao je prijatelj s kojim je te noći konzumirala drogu.
Posljednji intervju dala je samo dva mjeseca prije smrti, u julu 2008. godine, za crnogorske Vijesti:
„Ono čime mogu da se ponesem, ne ponosim, nego ponesem, to je što sam uspjela da izbrišem granicu između života i poziva. Da li to svaki put uspješno dočaram i do koje mjere mogu da vladam scenom ne znam. Trudim se da moja riječ dovoljno dugo putuje da može publici da zadrži pažnju, jer, i poslije toliko godina, ja i dalje brinem o tome šta publika misli.“
Sonja je nekoliko godina živjela i radila u Sloveniji, gdje su je tretirali kao veliku zvijezdu. O svom životu van granica svoje zemlje rekla je:
„Zašto loše prolazim u gradu u kom živim, u zemlji iz koje potičem, pojma nemam. Da nije bilo Slovenije, ne bih preživjela devedesete, a isto važi i za ovo vrijeme. Često čujem da govore kako sam ekscesna ličnost, mada kad radim nikad nisam takva, pitajte koga hoćete.“
Nakon okončanja rata u našoj zemlji, Sonja je 1996. godine u Sarajevo stigla jednim od prvih autobusa iz Beograda. Godine 2004. prisustvovala je i Sarajevo Film Festivalu, gdje je privukla veliku pažnju publike i medija.
Njen život i karijera inspirisali su dokumentarni film „Sonja“ autorice Dragane Kanjevac, koji donosi Sonjine iskaze iz različitih perioda, svjedočenja njenih kolega i prijatelja, kao i bogat arhivski materijal vezan za njeno glumačko i autorsko djelovanje.