 prati život jedne pčelarke koji se odvija u bespućima.){kind=link}
Tri godine za produkciju, dvije nominacije za Oskara i protagonistkinja koju ne možete zaboraviti. Dokumentarni film „Zemlja meda“ (Honeyland) prati život jedne pčelarke koji se odvija u bespućima.
Hatidže je pedesetih godina, mala i krhka, prelazi preko rijeka i jaruga da bi se popela na brda u Sjevernoj Makedoniji. Pod njom su klanci u neotkriveim predjelima ove male zemlje na jugoistoku Evrope. Nema komentarisanja, nema miješanja u dešavanja. Samo Hatidže i priroda. Fascinantno i emotivno.
Tamo gore, u pukotinama stijena, žive njene kolonije pčela. Bez zaštite na licu, ona poseže u košnice, razgovara sa pčelama i pjeva im. „Uzmi polovinu meda i ostatak prepusti pčelama“, stara je pčelarska izreka. Hatidže živi po toj tradiciji. Ona je poštuje; živi u skladu sa prirodom – i sa majkom koja bolesna ne može da ustane iz kreveta, u majušnoj kući bez struje, tekuće vode i telefona. Okolo su samotni predjeli oko rijeke Bregalnice, odsječeni od ostatka svijeta. Sljedeći grad – Štip – udaljen je 20 kilometara. Do njega se može stići samo pješice ili džipom.
Tihi život Hatidže se naglo mijenja dolaskom jedne sedmočlane nomadske porodice koja je parkirala svoju kućicu na točkovima pored njene kuće, sa namjerom da tu ostane neko vrijeme. Hatidže se u početku raduje društvu. Došljaci su turskog porijekla, baš kao i ona. Govore isti jezik. Hatidže je bila sretna do trenutka kada je porodica riješila da uđe u posao sa medom, i to ne poštujući pčelarsku tradiciju. Kada jedan prekrši pravila, svi plaćaju cijenu. Hatidže je to sada i sama doživjela.
Film je priča o životu u bespućima Sjeverne Makedonije
Produkcija sa preprekama
Proizvodnja filma „Zemlja meda“ je trajala tri godine, snimanje je trajalo 100 dana – u ekstremnim uslovima. Gdje puniti baterije kamere ako nema struje? Kako spavati u šatorima na onakvoj hladnoći? „No, najvažniji izazov je za mene bio da sječem više od 400 sati materijala a da ne razumijem jezik“, kaže Atanas Georgiev, filmski urednik i producent, u intervjuu za DW.
Hatidže, njena majka i nomadska porodica govore uglavnom turski, jezik koji nema mnogo zajedničkog sa makedonskim. „Prvu verziju filma sam montirao kompletno bez tona, nismo znali šta pričaju i nadali smo se najboljem. I kada smo, četiri mjeseca kasnije, dobili prevod, bili smo sretni što je tu bilo sve čemu smo se nadali”, kaže Georgiev. I zaista, razgovori Hatidže i njene majke su kratki, ali puni emocija i potresni.
Pogled u nepoznatu Sjevernu Makedoniju
Dokumentarac je snimljen na lokaciji u Sjevernoj Makedoniji koja je gotovo nenastanjiva i prilično nepoznata. „Morali smo najprije da istražimo taj kraj i da razumijemo kako tamo mogu da žive ljudi poput Hatidže“, kaže Tamara Kotevska, koja je režirala film zajedno sa Ljubomirom Stefanovim.
Ova zemlja ima toliko nepoznatih lokacija i prirodnih resursa, kaže režiserka. Ona se nada da će ovim dokumentarcem da podstakne interesovanje za Sjevernu Makedoniju: „Skloni smo da stvari koje su nam potrebne tražimo napolju, ali ovdje bismo mogli da imamo sve. Mnogo putujem i svejedno koliko daleko od kuće bila, uvijek me prati misao da ću se vratiti. Volim da putujem kroz Makedoniju. To je tako inspirativno“.
Proizvodnja filma „Zemlja meda“ je trajala tri godine
U filmu se ne vide samo neistraženi predjeli, već i stare tradicije, na primjer, njega roditelja. Jedno od djece uvijek ostaje kod roditelja koji stare i brine se o njima do kraja. I Hatidže, čiji brat živi daleko od rodne kuće, stara se o svojoj majci. Odnos između njih dvije je dirljiv i pun ljubavi. Smrt majke i odnos prema tome – jedan je od najjačih momenata filma.
Industrija dokumentaraca na Balkanu
„Honeyland“ je Sjevernoj Makedoniji donio drugu nominaciju za Oskara. Godine 1994. je nominovan režiser Milčo Mančevski za svoj film „Prije kiše“. Poslije toga su se stišale strasti oko filmske industrije Sjeverne Makedonije.
„Previše rada, previše entuzijazma i samo rijetko uspjeh“, kaže Tamara Kotevska. Njen kolega i producent filma, Atansa Georgiev, to je ovako izrazio: „Već više od 20 godina pravim dokumentarne filmove i zakleo sam se da poslije ovog to više neću raditi. Produkcija dokumentarnog filma u ovoj zemlji gotovo da ne postoji. Dokumentarci ne važe samo kao nedostojni finansiranja, već nemaju prioritet u industriji u kojoj svi hoće da prave samo igrane filmove. Ali, nadam se da smo sa „Zemljom meda“ bar malo promijenili taj način razmišljanja“.
I nominacija je uspjeh
Film „Zemlja meda“ je nominovan za Oskara u dvije kategorije. Zbog toga se ne raduje samo Sjeverne Makedonija; čitav Balkan sada drži palčeve. Na društvenim mrežama je velika solidarnost – a 9. februara ćemo znati više.
Autor Rayna Breuer – DW