Seka Sablić: Daleko smo mi od učtivog jezika

Riječ je o drami ruskog glumca, režisera i vodećeg dramaturga Nikolaja Koljade u režiji Stefana Sablića. Premda govori o samoći i rasapu tranzicijskog društva, potrebi za prijateljstvom i prolaznosti, ipak je topla i duhovita.

Junakinje ove predstave dvije su starije žene koje se sreću u malom, neuglednom provincijskom muzeju nacionalne povijesti i nepotrebnih relikvija, među kojima počasno satiričko mjesto zauzima okamenjeni izmet mamuta. Također doznajemo da je sudbina muzeja uništenje u izvedbi lokalnog tajkuna koji je već otkupio zgradu samo kako bi je srušio.

Jelisaveta Seka Sablić kao Serafima Margaritovna i Gorica Popović kao Margarita Serafimovna uvjerljivo su dočarale sliku društva koje uvelike podsjeća na našu realnost – društva su to u kojemu milijuni ljudi biraju vjerovati u laž, koje je korumpirano i u kojemu je nepravda ozakonjena.

– Ovo je priča o mržnji koju jedna “osvešćena” junakinja ima prema ljudima koji nisu osvešćeni kao ona, poput druge junakinje. Ovo podseća na naše prilike, ne samo da podseća, već i jeste, ali je Koljada to dosta zamumuljio, a ja svojom igrom pokušavam to da otkrijem – rekla je Sablić te se referirala na sam jezik predstave koji je jednostavan i prijemčiv te na momente vulgaran.

– To je jezik koji svi koristimo. Daleko smo mi od jednog učtivog i građanskog jezika. Svi koristimo psovke te lako izgovorimo “sranje” i druge, a ja često “nafilujem” to kako bih iskoristila stanje do kraja – dodala je Sablić.

Mada su na prvi pogled Serafima i Margarita sasvim različite jer je jedna, ona koja iz susjedstva slučajno upada u muzej, opredijeljena za pobunu i osvetu (Sablić), a druga, zaposlenica muzeja (Popović) pomirena sa sistemom u kojem živi, ipak se susreću u usamljenosti i ogorčenosti. U predstavi se svađaju, sumnjaju i lažu jedna drugu, ali počinju sumnjati i u same sebe.

– Ovo je gorko-slatka priča o dve osobe koje su praktički usamljene, ali na dva društvena pola. Moj lik je žena ušuškana na svom položaju, koja ne razmišlja mnogo i koja ima neka svoja sitna zadovoljstva u okviru direktorskog mesta u muzeju. Ne uznemirava se mnogo problemima u životu, dok je Sekin lik na drugi način usamljen i ona pokušava da se ponaša po svom osećanju za pravdu – objasnila je Popović.

Predstava traje sat i 15 minuta, ali pruža dobar uvid u ljudsku psihologiju i percepciju društva na dva različita načina. Intenzivna je, ali lijepo nijansirana te dugo nakon gledanja ostavlja publiku u dubokom razmišljanju.

Koljadina drama nije izravno prilagođena domaćem kontekstu jer se odvija u Rusiji, ali poruka predstave je dovoljno jasna i bez toga. Dojam je da je ova inscenacija prvenstveno namijenjena kao igralište za potpunu dominaciju velikanke našeg teatra i filma Jelisavetu Seku Sablić, koja sa svojih 82 godine života emitira jednaku energiju kao u svojim čuvenim mladenačkim ulogama.

Ako ironija ima devet Danteovih krugova, uloga koju ona interpretira bila bi locirana negdje oko jedanaestog, pogotovo kada jetkim sarkastičnim ubodima gotovo verbalno masakrira svoju suparnicu, pasivnu zaposlenicu muzeja. U dinamičkim varijacijama od šaputanja do režanja, Sablić još uvijek posjeduje glas kojim može otpuhati krov bilo kojeg kazališta, a njezino nejako tijelo sadrži neograničenu snagu ljudskog duha. To je naravno, osjetila publika u oba teatra, ushićena prilikom da vidi ovakvu veličinu na djelu.

Gostovanje su organizirali Obrt za organizaciju kulturnih događanja Kulturishka i Gradsko kazalište Zorin dom Karlovac, uz podršku SKD-a Prosvjeta i Srpskog narodnog vijeća.

Portal Novosti