Trostruki dobitnik Oskara Danijel Dej Luis, jedan od najznačajnijih glumaca svoje generacije, riješio je definitivno da napusti glumu da se penzioniše.
John Wick nam je vratio osmijeh na lice jer smo nakon dugo vremena uspjeli pogledati jedan vrhunski akcijski film s pretjerivanjem do ibera. Keanu Reeves se tako vratio i opet postao tražena akcijska zvijezda, a čini se da tvorci franšize ne planiraju stati.
"Vidjevši Rahela da Jakovu ne rađa djece, postade zavidna svojoj sestri pa reče Jakovu: "Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!" Jakov se razljuti na Rahelu te reče. "Zar sam ja namjesto Boga koji ti je uskratio plod utrobe?" A ona odgovori: "Evo moje sluškinje Bilhe: uđi k njoj, pa neka rodi na mojim koljenima, da tako i ja steknem djecu po njoj."
Međutim, nagrada koja je svakako izazvala najveće zadovoljstvo među publikom i medijima je ona za najboljeg redatelja/redateljicu, koja je dodijeljena Sofiji Coppoli za film The Beguiled. Coppola je tako postala tek druga redateljica kojoj je u posljednjih 70 godina održavanja festivala dodijeljena ova nagrada.
Ključno poglavlje u istoriji čudesnog humora predstavljao je tim poznat pod nazivom Monty Python's flying circus, kojeg su činili: John Cleese, Eric Idle, Graham Chapman, Terry Jones, Michael Palin i Terry Gilliam, grupa entuzijasta - zezatora s univerziteta Oxford i Cambridge (samo je Gilliam, tvorac kultnih animacija, bio student koledža u Los Anđelesu).
Najbolja glumica je Diane Kruger, najbolji glumac Joaquin Phoenix, nagradu za najbolju režiju osvojila je Sofia Coppola, a Nicole Kidman osvojila je specijalnu nagradu.
Doručak kod Tifanija, romantična komedija snimljena 1961. godine u režiji Blejka Edvardsa, bazirana je na istoimenoj noveli književnika Trumana Kapotea i spada među najbolje ljubavne filmove svih vremena. Od svih zanimljvih činjenica u vezi sa ovim kultnim ostvarenjem u kome je glavnu ulogu tumačila legendarna Odri Hepbern, mi smo za vas izdvojili njih 15.
Španjolski režiser Nacho Vigalondo u svom najnovijem filmu „Colossal“ svjesno naglašava američku egocentričnu predstavu o samima sebi te je vješto pretvara u subverzivnu pripovijest
Činjenica da se Pariz ne nalazi na moru kao što se prikazivalo u njihovim filmovima, nije mnogo smetala glavešinama u Holivudu dvadesetih godina prošlog veka, jer su verovali da je većini američke publike bitnije gde sedi, nego šta gleda. Stoga su u to vreme bisokopske dvorane dostigle epske razmere, postavši palate optočene draguljima, u kojima je više hiljada posetilaca moglo da uživa u raznovrsnoj zabavi i opseda neviđeno luksuzne toalete, a deca su se pitala da li u bioskopu živi Bog.
