Foto: facebook.com/londonfilmfestival
Boje blagog večernjeg sunca obasjavaju tri oronula drvena plakata nad Drinkwater cestom, u blizini mjesta Ebbing, u američkoj državi Missouri. Ovo je put kojim rijetki vozači prolaze, a među tim rijetkima je Mildred Hayes, žena u kasnim četrdesetim koja usporava svoj station wagon i promatra desetljećima zapostavljeni promotivni prostor.
S plakata blago izviru dijelovi reklama za planinsko odmaralište, lice bebe s nekog proizvoda te svega jedna čitljiva rečenica „Enjoy your life“. Za prosječnu osobu ovi plakati bili bi reprezentacija boljeg, ekonomski uspješnijeg doba u Americi, a za Mildred oni će postati platno na kojem će oslikati osobnu osvetu u potrazi za pravdom, te pritom protresti uspavanu dinamiku maloga mjesta.
Silovana na samrti!
Mildred Hayes (Frances McDormand), majka silovane i spaljene djevojke Angele Hayes (Kathryn Newton), odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke kada sedam mjeseci nakon kćerkine smrti počinitelj zločina još uvijek nije pronađen. Mildred iznajmljuje tri stara plakata koja se nalaze neposredno u blizini mjesta zločina te na njima proziva lokalnog šerifa Williama Willoughbyja (Woody Harrelson) te njegovo nesposobno, rasističko osoblje, čija je najprepoznatljivija figura policajac Dixon (Sam Rockwell). Ubrzo u malom gradiću izbija osobni rat između policije i njenih potpornika s jedne strane te Mildred Hayes, oglašavača Reda Welbyja (Caleb Landry Jones), Jamesa (Peter Dinklage) koji iskazuje ljubavni interes za Mildred i građana kojima je dosta policijske brutalnosti s druge strane.
Iz sinopsisa filma dalo bi se pretpostaviti da Three Billboards Outside Ebbing, Missouri predstavlja još jednu dramu smještenu u malome mjestu, prepunu jednoobraznih karaktera u kojem gledatelji prate centralnu figuru filma, u potrazi za smirajem i pobjedom, dok se svi ostali svrstavaju u jedan od dva koša, oni uz protagonistkinju ili oni protiv nje. Redatelj McDonagh u prvih dvadesetak minuta servira nam sve u tom pravcu. Mildred je osoba s kojom se poistovjećujemo, koju razumijemo i želimo njenu moralnu pobjedu; šerif Willoughby i policajac Dixon ostavljaju dojam gradskih ljenjivaca i nasilnika od čije ruke redovno stradaju nedužne osobe druge rase. Čak i to da šerif boluje od raka, ne pomaže nam da stvorimo empatiju prema njegovom liku. No onda redatelj McDonagh, u sceni okršaja dvaju suprotstavljenih strana u kojoj pritvorena Mildred pomaže šerifu koji započne krvariti, pušta gledatelja u intimni svijet gradića Ebbing te servira šaroliku, emocijama nabijenu priču o ljudskim životima.
https://www.youtube.com/watch?v=Jit3YhGx5pU
I dalje nema uhapšenih?
Odbacujući ljušturu filmskih tropa small town americane, McDonagh nam daje najbolju dramu ove godine. Nakon okršaja u pritvoru saznajemo da gotovi svi likovi sa sobom nose određeni teret. Ispostavlja se da Mildred nije najčistija osoba u priči, da je od krvi i mesa kao i svi drugi, da zapostavlja svog sina usmjeravajući pozornost na preminulu kćer. Uz to je upletena i njena teška prošlost koja, među ostalim, uključuje i loš odnos s bivšim suprugom. Ono što se na početku doimalo kao herojski čin žene koja je izgubila kćer, ispostavlja se da nije ništa drugo nego hvatanje za slamku u potrazi za pravdom. McDonagh slično pristupa i ostalim karakterima, postavljajući konzervativne osoba zaslijepljene vlastitim teretom na osobnu stazu iskupljenja.
Središte filma u sebi nosi nasilje, složene emocije i osjećaj izgubljenosti koji bi lako mogli postati teški za gledati. No redatelj McDonagh uspijeva održati svoj film dinamičnim i pobjeći od njegove težine kroz niz preokreta i enormne doze humora koji guše sveprisutno nasilje. Scena ispitivanja u policijskoj stanici samo je prvi preokret nakon kojeg slijedi niz hrabrih i nesvakidašnjih filmskih poteza: od tjeranja jednog od likova k samoubojstvu, implementiranja nove misterije sredinom filma do eksplicitnih izraza brutalnosti, kako od strane bitnijih filmski karaktera tako i prema njima.
Foto: facebook.com/ThreeBillboardsOutsideEbbing
Zašto šerife Willoughby?
Predivno je vidjeti da komedija u filmu dolazi prirodnim tokom. Većinom funkcionira po principu pametnih doskočica koje likovi jedni drugima konstantno upućuju, a uz to postoje i trenutci u kojima se radnja gradi i napreduje putem komičnih elemenata. Tako, primjerice, odnos policajca Dixona i njegove majke ili obiteljska dinamika šerifa Willoughbyja u početku su izgrađeni kroz niz pametnih doskočica ili simpatičnih situacija u kojima vlada komičnost dok kasnije njihove priče poprimaju ozbiljniju notu koju se postaje teško gledati. Vjerojatno najupečatljivija komična scena filma, koja i dalje funkcionira po principu izgradnje likova, večera je na koju izlaze Mildred i James.
Foto: facebook.com/afisilvertheatre
Najbolji adut filma ipak je konstantna skeptičnost prema svemu, koju likovi posjeduju. Mildred, šerif Willoughby pa čak ni svećenik ne govore sa sigurnošću o postojanju života nakon smrti ili o pravednosti. Unutarnja skeptičnost ustvari i gura ove likove prema napretku. Upravo zbog toga završnica filma funkcionira briljantno. Umjesto da servira nadu, kako to veliki američki redatelji rade u svojim filmovima da bi osigurali naklonost publike, McDonagh vjeruje u svoje likove i ostaje dosljedan njihovoj skepsi do posljednjeg trenutka. Možda na kraju ne dobivamo odgovore na sva pitanja koja film postavlja, ali zato imamo kirurški precizno zaokružene filmske karaktere koje ćemo zasigurno pamtiti.
Sezona Oscara je pred nama, a prema svemu sudeći bitka za najveći broj zlatnih kipića ove bi se godine mogla voditi upravo između filmova The Shape of Water, Three Billboards Outside Ebbing, Missouri i Phantom Thread.
Autor: Arman Fatić, Ziher.hr