 završila je nakon dva mjeseca na HBO-u i donijela je nove momente u svijet luksuznog odmarališta čija se lokacija mijenja iz sezone u sezonu. O količini tih novih momenata može se diskutirati, ponajprije iz smjera spore radnje, novih/starih likova i situacija u kojima su se našli, ali postavimo prvo figure na ploču, uz kratki podsjetnik na prve dvije sezone.){kind=link}
Foto: HBO
Treća sezona serije The White Lotus (Bijeli lotos) završila je nakon dva mjeseca na HBO-u i donijela je nove momente u svijet luksuznog odmarališta čija se lokacija mijenja iz sezone u sezonu. O količini tih novih momenata može se diskutirati, ponajprije iz smjera spore radnje, novih/starih likova i situacija u kojima su se našli, ali postavimo prvo figure na ploču, uz kratki podsjetnik na prve dvije sezone.
Autor: Filip Kušter
Prva sezona Bijelog lotosa odvijala se na Havajima, druga se prebacila u Italiju, točnije na Siciliju, dok se treća okrenula Aziji, odnosno Tajlandu. Koncept je svima koji su gledali prve dvije sezone poznat – flashbackom u uvodnim minutama nalazimo se na nekoj egzotičnoj lokaciji te kroz kratko vrijeme svjesni smo lagodnog života koji se odvija u tim trenucima.
Netko je na plaži, netko spava, odmara ili zamišljeno gleda u daljinu, ali onda se događa preokret – odnekud se pojavi truplo ili dva te se priča vraća tjedan dana ranije. Dobar način za potaknuti znatiželju kod gledatelja koji sada ‘moraju’ nastaviti gledati jer hej, valjda je red da se dozna tko je mrtav i zašto je mrtav, je li ubijen ili je u pitanju nesretan slučaj i što se dovraga dogodilo u tjedan dana u luksuznom resoru s desetak više-manje različitih likova koje pratimo iz sezone u sezonu.
Spora radnja
Pohvalna stvar kod Bijelog lotosa je što je u dobu šizofrenih serija u kojima se u jednoj epizodi dogodi toliko toga da je na kraju sezone teško pohvatati konce, ostao dosljedan od samih početaka te njeguje stil sporijeg razvijanja radnje. Takav progres ima i nekih svojih mana, ponajprije ako vam ne ispuni očekivanja u završnici serije kad bi se nešto i trebalo dogoditi ili biti barem dovoljno smisleno za ono što je svemu prethodilo.
U Bijelom lotosu zaista nema žurbe i drago mi je što je HBO ostavio tu čar objavljivanja epizoda iz tjedna u tjedan jer nisam siguran kako bi serija djelovala na gledatelje ako se pogleda u dan ili dva. S druge strane, HBO-u to nudi nekoliko povoljnih aspekata kod promotivnih aktivnosti pa sigurno duže može držati pažnju kod gledatelja, pojačavati dojam te držati misteriju dužom nego što bi se to dogodilo u obratnom slučaju.
Kao što smo rekli, nalazimo se u Tajlandu, na otoku Koh Samui koji je najlakše opisati, kako za koga, rajem na zemlji, uz brdo majmuna, ptica i drugih životinja, zelenilo palmi i ostalog drveća, od kojih poneka imaju smrtonosne plodove. Uglavnom, sliku ste dobili – prekrasni pejzaži, tropski vrtovi, pješčane plaže, privatne vile s bazenima i holistički pristup wellnessu. Mike White, kreator serije, shvatio je da tako vrlo lako može kupiti i širu publiku, iako njegova priča možda ima dublje razine, ali se ne bi mogla tako prodati da se radnja odvija, npr. u već uobičajenim velikim gradovima. Ovako dobivamo oazu mira i tišine koja je samo naizgled takva.
Problemi voditelja odmarališta
Whiteov um već se treću sezonu hvata u koštac s plejadom sjajnih i osebujnih likova. U redu, nisu svi jednako zanimljivi za gledanje ni slušanje, ali teško se može reći da treća sezona u tome kaska za prethodnima. Vjerojatno ćemo najveću zamjerku pronaći u tome što u tajlandskoj epizodi uvjerljivo imamo najslabije napisanog lika ili bolje reći, neiskorištenog lika.
Radi se o voditelju resorta, Fabianu, nespretnom i nervoznom liku koji pokušava zadovoljiti očekivanja gostiju i šefice Sritale Hollinger (Lek Patravadi). Fabiana igra njemački glumac Christian Friedel, kojeg smo imali prilike upoznati u Zoni interesa kao nacističkog zapovjednika u Auschwitzu te kao učitelja u The White Ribbon Michaela Hanekea. Šteta da je njegov lik sveden na bezveznjakovića koji, osim što dobiva premalo screentimea, kada se nalazi na ekranu ne pridonosi komičnom trenutku ni nekom aktivnom dijalogu koji vodi do nečega bitnog za daljnji tijek serije.
Istovremeno, u prve dvije sezone imali smo ekscentričnog, lepršavog, razigranog pa na kraju i tragičnog Armonda (Murray Bartlett) na Havajima, dok je Talijanka Valentina (Sabrina Impacciatore) bila hladna i oštra šefica u stalnoj borbi s vlastitim emocijama prema drugima.
Likovi, likovi, likovi
No, vratimo se na glavnu postavu koja obiluje dobrom međuigrom i preklapa se u nekoliko smjerova radnje koju nećemo detaljno objašnjavati već ćemo pokušati stvari dočarati iz objektivne pozicije. Na Tajland dolazi nekoliko grupa što prijatelja, što obitelji. Jaclyn (Michelle Monaghan), Laurie (Carrie Coon) i Kate (Leslie Bibb) dugogodišnje su prijateljice koje na ovaj izlet gledaju da bi učvrstile svoje prijateljske veze i napravile predah od poslovnog i uskog familijskog života. Obitelj Ratliff čine Victoria (Parker Posey) i njezin suprug Timothy (Jason Isaacs) te njihova djeca – najstariji sin Saxon (Patrick Schwarzenegger), kćer Piper (Sarah Catherine Hook) i najmlađe dijete Lochlan (Sam Nivola).
(Ne)očekivan par su Rick Hatcher (Walton Goggins) i dvadesetak godina mlađa mu djevojka Chelsea (Aimee Lou Wood). Od poznatih likova iz prošlih sezona tu je Belinda Lindsey (Natasha Rothwell), nekadašnja upraviteljica spa centra koja mašta o vlastitom poslu te Greg Hunt (Jon Gries) ili Gary, kako je već poznat u ovoj sezoni, odnosno Tanyin bivši muž. Da, one multimilijunašice Tanye (Jennifer Coolidge) koja je svoju „misiju“ završila u prošloj sezoni.
Teško se oteti dojmu kako likova ima puno pa bi valjalo spomenuti i Mook (Lisa Manobal), savjetnicu za zdravlje u hotelu u koju je zaljubljen zaštitar resorta Gaitok (Tayme Thapthimthong) te Sritalinog muža Jima Hollingera (Scott Glenn) oko kojeg se vije dio misterije. Dodatak ovakvoj glumačkoj postavi je Sam Rockwell koji se pojavljuje u drugom dijelu sezone u ulozi Franka, Rickovog starog prijatelja, a s njim dolazi doza intrige i misterije. Ipak, taj se balon početnog iznenađenja i monologa koji nećemo tako brzo zaboraviti, naprasno rasprsne do kraja sezone.
Twist, ili bolje ne
Sada kada smo nabrojali zaista većinu tih ključnih likova oko kojih se mogu stvarati poveznice, može se reći da serija upravo na njima bazira ono s čime se može ponositi od prve sezone – stavimo desetak likova na jednu takvu lokaciju i zamiješajmo vodu u kotliću koji se lagano grije. Vatra će se pojačavati iz epizode u epizodu, a likovi će pomalo mijenjati poglede na svijet, mijenjat će se njihove poslovne i privatne situacije te će se njihovi putevi nekako ispreplesti.
Tradicija je to koju kreator White poštuje i u trećoj sezoni, ali sada se više ne možemo oteti dojmu da su jednostavno neki likovi previše slični drugima iz prethodnih sezona, iako se radi o novim pojavama. Može se razumjeti da autor zauzima stav da postoje ljudi sličnih osobnosti i ukusa u cijelom širokom svijetu, ali problem je što se kod gledatelja javlja dojam repeticije pa otprilike možete i pretpostaviti kako će neki lik završiti te u kojem smjeru bi mogla poteći radnja.
Ne tražimo objašnjenje zašto ni na kraju nema nekog ‘wow’ ili ‘ovo nismo očekivali’ efekta. Ne treba sve biti twist na twistu, iako se i u ovoj sezoni kroz promiskuitetne i bludne radnje pokušava igrati na kartu šoka. Problem je što šok takve stvari više ne izazivaju, pogotovo ako si karte iskoristio nekoliko rundi prije. Ako bih trebao dati usporedbu, i to jednu vrlo popularnu, posljednje dvije sezone Igre prijestolja mogle su samo neugodno iznenaditi twistevima, a teško da su imali i isti učinak kao u početku.
PPPP – Parker Posey pojela predjelo bez lijeka (special mention)
Razvijanje neke dublje radnje u ograničenom vremenskom roku od tjedan dana, s tolikim brojem likova, nije previše ni moguće pa White svjesno zna da likovi trebaju biti jaki i nositi tu radnju, makar se pomaknuli samo za pet posto od početka do kraja epizode. Tako epizode neočekivano brzo prolaze u dijalozima i situacijama koje se istražuju kroz promišljanja, ali kao da uvijek čekamo da se nešto dogodi. Po prvi puta odlazimo i u veliko metropolitansko središte – Bangkok. Tamo je Rick, jedan od zamašnjaka ove sezone koji se nalazi u stalnoj dvojbi što učiniti dok mu podrška i ljubav djevojke Chelsea pati pred očima.
Glavni unutarnji osjećaji svih likova mogu se svesti na strah, nesigurnost i brigu koja se pokušava riješiti pomoću istočnjačke duhovnosti, droga, alkohola, lijekova (lorazepam!) i partijanja, što je ustvari sukus događanja. Na ovaj odmor kao da se nitko nije došao odmarati, osim eventualno Victorije i osobno najupečatljivijeg lika koji je fantastično utjelovila Parker Posey.
Ona je od početka u totalnoj difrakciji sa stvarnošću. U redu, u tome pomaže i ovisnost o lorazepamu, ali i kada (ne)sretno izgubi lijek, njen lik ostaje odsutan, smiren i omamljen, posve hodajući u skladu s atmosferom na otoku sve do posljednje epizode. Pamtljiv južnjački naglasak, apsolutna nezainteresiranost za obitelj, osjećaj superiornosti, ali i vrhunsko neznanje (Tajland-Tajvan/Kina), odaju da je jedan od duhovnih nositelja radnje u kojoj se i tako nema previše toga za prepričati. Njezina kulturna neosjetljivost mogla bi se projicirati praktički na sve bogate pridošlice na otok koji ne osjećaju čaroliju prirode i shvaćaju što opuštanje uopće znači.
Bez posebne dinamike
I zaista, kadrovski lajtmotiv koji nam se pruža iz epizode u epizodu, kraljevski dugorepi makakiji na drveću, kao da nam daje do znanja – nije ova majmunska vrsta ta koja je ovdje čudna i za promatranje, to su svi bogataši koji su svoje dane odlučili skratiti u jugoistočnoj Aziji ni ne znajući zašto točno dolaze. Dio misterija Bijelog lotosa leži u tome da poneki lik ima motiv zašto je došao baš ovdje, dok se za druge može reći da su došli u želji za bezbrižnim odmorom. U ovoj sezoni može se pronaći više filozofskih tema s kojima bi se moglo koketirati u slučaju dublje priče, ali nekako se ni u tom smjeru ne kopa previše već se na dobar dio stvari gleda preko, pored ili kroz budističke dogme.
Aktualnije društvene tendencije, poput prijateljskih razgovora o politici, odnosima i ljubavi, donosi trio prijateljica srednje životne dobi u dobroj staroj formuli – jedina trećina za ogovaranje, druga trećina za poduzimanje (ne)svjesnih koraka, a treća će ostati za konačno mirenje i suočavanje sa životom. White je majstor međuljudske simbolike pa je spreman u svakom liku pronaći, za određenu epizodu u kojoj mu odgovara, dubinu i potencijal za nošenje radnje. Unatoč tome, kao da se prema kraju sezone priča pokušala ubrzano zaokružiti, umjesto da se poneki lik pustilo otvorenim u narativnom luku.
Sezona je ispunila svoj potencijal u smislu da je djelomično razvila priču prethodne dvije, ali bez prevelikih odmaka od onoga što je bilo. Najveće pitanje je koliko se dugo želi nastaviti s tajnovitošću nekih likova koji se sad već redovno pojavljuju iz sezone u sezonu te čemu sve to vodi, ako su oni u svakoj sezoni sporedni. Zašto i čemu se povezati s njima i zašto bi ikoga bilo briga što se događa s njihovim sudbinama, ako nam se glavna nit radnje serije odvija pred očima i dovoljno je zanimljiva bez njihovog uplitanja? Do idućih sezona – ลาก่อน.