 svjetlo dana ugledao i na kazališnim daskama i to kao plod suradnje baš njih dvoje koji su prošli kroz izrazito potresno i intimno iskustvo slično onome prikazanom u filmu.){kind=link}
„Pieces of a Woman“ redatelja Kornéla Mondrucza izveden je iz scenarija Kate Wéber koji je svojedobno (2018.) svjetlo dana ugledao i na kazališnim daskama i to kao plod suradnje baš njih dvoje koji su prošli kroz izrazito potresno i intimno iskustvo slično onome prikazanom u filmu.
Čini se da je ova pandemija samo ubrzala proces podjele „sadržajnog“ kolača između streaming servisa i kino distributera. Tako je još jedan film, „Pieces of a Woman“ („Krhotine žene“), nakon premijere na Venecijanskom filmskom festivalu u rujnu prošle godine, završio na platformi Netflix u siječnju ove godine. Međutim, kakav je put do publike zaista nije važno. Oporavak kino distributera očekuje se krajem pandemije nakon čega je moguća njihova snažna kontraofenziva, a mi do tada, makar put do filma bio i trnovit, možemo doseći zvijezde uživajući u izmjeni filmskih sličica. „Pieces of a Woman“ redatelja Kornéla Mondrucza izveden je iz scenarija Kate Wéber koji je svojedobno (2018.) svjetlo dana ugledao i na kazališnim daskama i to kao plod suradnje baš njih dvoje koji su prošli kroz izrazito potresno i intimno iskustvo slično onome prikazanom u filmu.
Sean (Shia LaBeouf) i Martha (Vanessa Kirby) mladi su supružnici u idiličnom odnosu koji očekuju svoje prvo dijete. Strogo formalan i tipičan proces pripreme za obiteljsku prinovu, u kojem sudjeluje Marthina obitelj na čelu s majkom Elizabeth (Ellen Burstyn), kulminira porodom s konačnim tragičnim ishodom – smrću novorođenčeta od srčanog zastoja.
Rez. Tu film uistinu započinje. Nakon maestralno izvedene scene poroda u jednom kadru, s kamerom položenom tako da se detaljima i krupnim planom utisne u tijelo buduće majke i u hiperrealističnoj maniri izazove najdublje poistovjećenje s prirodnim tijekom poroda, slijedi nizanje sekvenci koje prikazuju postupnu dezintegraciju idiličnog odnosa između Marthe i Seana i njihovo međusobno nepodudarno nošenje s novonastalom situacijom.
Ta postupnost vremenski je i sadržajno kodirana u sekvence koje su odijeljene lajtmotivom mosta u izgradnji, mosta kojeg gradi Sean, koji je od samog početka predstavljen kao odlučan, radišan, samouvjeren i karakterno komičan tip. Njegova uloga prije „početka“ filma, pred porod i tijekom poroda Marthe čini se nezamjenjiva, idealna i savršeno očinska; on je sveprisutan, uslužan i umirujuć u trenucima kada se to od njega očekuje. Smrt djeteta okidač je njihova razilaženja pri čemu se Martha povlači u sebe zauzimajući hladan i ciničan stav prema okolini koja ili površno razumijeva ili u potpunosti hini razumijevanje tragičnog događaja. Martha skrivenim od očiju, duboko emocionalnim proživljavanjem naglo prekinutog majčinstva, svojom šutnjom, tišinom razotkriva slabosti društvene okoline koja silom, pomalo objektivistički, nastoji „završiti“ tragediju. Upravo se Sean, uz svesrdnu pomoć Marthine majke Elizabeth s kojom je inicijalno bio u nategnutom odnosu, angažira u rješavanju nagomilane birokratske zavrzlame u funkciji završavanja tragedije, primjerice u vođenju parnice protiv primalje Eve (Molly Parker) koju se tereti za smrt djeteta ili u organizaciji sahrane i otkrivanju stvarnog uzroka smrti.
Međutim, Sean je grešan čovjek, i na površinu njegove osobe koja se filmski imenuje tek u vremenu nakon poroda ne isplivaju nove ideal-tipske očinske nego identitetno fiksirajuće i moralno dubiozne karakterne osobine koje pomalo nagrizaju njegov od prije slikovito savršen odnos s Marthom. Sean je ipak karakterno produbljen istodobnim prikazom niza suprotnih reakcija koje su možda uvjetovane konfliktom između onoga što se od njega društveno očekuje kao muškarca (angažman, odlučnost, prikrivanje emocija) i onoga duboko potresenog intimno ljudskog u njemu koje naposljetku izaziva tek niz rizičnih ponašanja.
https://www.youtube.com/watch?v=1zLKbMAZNGI&feature=emb_title
Diskrepancija intimno/javno ovdje se čini nerješiva, barem ne pokušajem izravne konfrontacije ili dijaloškog (verbalnog) suočavanja. Brojna propitivanja, zadovoljenje pravde, dostojanstvena sahrana i razgovor ne mogu niti pritvoriti, a kamoli zatvoriti dubinu osjećaja izgubljenog majčinstva koje se i dugo nakon poroda izvanjski manifestira tjelesnim tragovima (laktacija, poteškoće pražnjenja), grubim podsjetnicima na sveprisutnu prazninu bez lika, boje i mirisa. Unutarnji tragovi Marthina izgubljenog majčinstva odražavaju se onim istim položajem pogleda tj. kamere u samu blizinu tijela koje iako šuti pokazuje brojne znakove duboke kušnje. Potpuna materijalizacija iskustva donekle je uravnotežena bogatom vizualnom metaforikom koja uz spomenute znakove govora tijela ukazuje na pustu skrivenu emocionalnu dubinu. Radi se tu o znakovima poput klijanja, jabuke, mosta, ruku, oštrog kontrasta boja ili probušene pilates lopte, a sve to svojim značenjskim potencijalom kroji jednu drugačiju priču, daleko od realizma očiju.
U svoj toj gomili znakova onaj koji možda najviše „rezonira“ s tonom filma je misteriozni most Tacoma. Scena Seana koji ispred slike impozantnog mosta Tacoma govori o njegovu slabo objašnjenom rušenju jako dobro reflektira neizvjesnost u budućnosti svake veze i odnosa. Prema Seanovim riječima most Tacoma srušio se zbog tzv. podudarajuće rezonancije čvrstih tijela, njihova harmoničnog vibriranja, koje u konačnici rezultira neočekivanim raspletom; čini se analogno odnosu Seana i Marthe koji početkom filma savršeno rezoniraju pa doživljavaju neočekivani krah.
Film je generalno uspješan u prenošenju naznačenih ideja, iako na momente frenetično mijenja ton prema melodramatskom i zagušuje sadržajnu strukturu brojnim „primamljivim“ znakovima i metaforama. Očito vođeni idejom „od viška glava ne boli“, Mondruczó i Wéber su učinili tako da nas glava zaista zaboli ukoliko se neumjereno upustimo u iščitavanje svih značenja. Kinematografski i glumački školski odrađen, ali svejedno snažan, posebice s istaknutom, možda i Oscara vrijednom ulogom Vanesse Kirby, u pokazivanju situacije koja se pokušava objektivno zatvoriti, a s objektivnim gotovo da i nema veze. Pragmatika i mehanicizam suvremenog društva u svim varijacijama (life-coaching, razna jednostavna uputstva i pravila) pokazuje se samo kao iluzija ovladavanja i poznavanja uzročno-posljedičnih veza u slučajevima koji su tako nevjerojatno jednostavno ljudski.
Ante Nenadić, Lupiga.Com