Foto: Emmanuel Lafont/ Getty Images
Pedeset godina nakon što je “Monty Python i Sveti Gral” redefinirao filmsku komediju, zvijezde Michael Palin i Terry Gilliam osvrću se na slobode i ograničenja koja su oblikovala film.
Nezavisna britanska produkcija snimljena s vrlo malim budžetom od “televizijske skeč-trupe”? Zvuči kao film kojemu je suđeno da bude zaboravljen nekoliko sedmica nakon izlaska iz kina – pod pretpostavkom da uopće stigne u kina. No “Monty Python i Sveti gral” i dalje se smatra jednom od najboljih filmskih komedija svih vremena, i to 50 godina nakon premijere u aprilu 1975. Terry Gilliam, koji je zajedno s Terryjem Jonesom režirao film, misli da zna zašto. “Svaki put kada ga gledam, potpuno me obori s nogu koliko je nevjerovatno dobar,” rekao je Gilliam za BBC. “Još uvijek je tako smiješan, i jednostavno volim sve u vezi s njim.”
Ekipa Monty Pythona se prvi put zajedno pojavila na televiziji u BBC-jevoj seriji “Leteći cirkus Montyja Pythona” 1969. godine. Pet od šest članova – Terry Jones, Graham Chapman, John Cleese, Eric Idle i Michael Palin – izbrusili su svoj zanat u studentskim komičarskim društvima na Univerzitetima Oxford i Cambridge. Šesti, Gilliam, preselio se u Veliku Britaniju iz SAD-a i dao je svoj doprinos animiranim segmentima koji povezuju njihove nadrealne skečeve. 1971. godine neki od tih skečeva su ponovo snimljeni i spojeni u film “And Now for Something Completely Different”(A sad nešto potpuno drugačije), ali Pythoni su imali ambicije da naprave pravi igrani film – ili su ih barem neki od njih imali.
“Nikako nismo bili jednoglasni da bismo trebali snimiti film nakon televizijske serije”, kaže Palin. “John je, svaka mu čast, radio “Fawlty Towers”, Eric je radio na Rutland Weekend Television, ali dva Terryja željela su režirati film, a ja sam također volio kino, tako da je to bio jedini mogući put naprijed – ne napraviti tri Python skeča spojena jedan za drugim, nego stvoriti potpuno kinematografsko iskustvo. Koliko ja znam, nijedna druga televizijska serija nije prešla na film, ali mi smo mislili: hajde da pokušamo.”
Chapman i Jones su preminuli (ili su, da posudimo rečenicu iz jednog od njihovih najomiljenijih skečeva, “prestali da budu”), a Cleese i Idle nisu bili dostupni za razgovor s BBC-jem, ali Gilliam i Palin se s osmijehom prisjećaju Svetog grala – Palin tiho ljubazan, a Gilliam oduševljeno se kikoće.
Palin spominje da su on i Jones prije Monty Pythona napravili seriju historijskih skečeva pod nazivom “Potpuna i apsolutna historija Britanije”, a Jones je kasnije postao cijenjeni srednjovjekovni historičar. Međutim, to nije bio razlog zbog kojeg je ekipa odlučila da svoj prvi pravi igrani film bazira na Kralju Arthuru i Vitezovima Okruglog stola.
“Morali smo napraviti nešto što uključuje svih nas šest,” kaže Palin, “i naravno, Okrugli sto je bio savršen predložak za to jer smo svi mogli glumiti po jednog viteza. Također, legenda o Svetom gralu bila je nešto za što su svi čuli, ali niko zapravo nije znao ništa konkretno o tome. Mogli ste smisliti bilo kakvu priču baziranu na potrazi za Gralom.”
Nije da će Monty Python i Sveti gral ikada biti jednostavna arturijanska avantura. Jednako zapanjujuće apsurdan kao i skečevi po kojima je grupa dobila ime, film se dičio lažnim švedskim titlovima, Gilliamovom odmah prepoznatljivom animacijom, Trojanskim zecom, Vitezovima koji govore “Ni!”, raspravom o tome jesu li lastavice dovoljno jake da nose kokosove orahe i suvremenim povjesničarom koji se pojavljuje kako bi prokomentirao radnju prije nego što ga brutalno ubije vitez koji nailazi. Drugim riječima, bio je to jedinstven prijedlog, što bi mogao biti razlog zašto je BBC odlučio ne investirati u njega. Uz pomoć teatarskog impresarija Michaela Whitea, Pythonovi su na kraju osigurali sredstva iz nekih neobičnih izvora, uključujući Led Zeppelin, Pink Floyd i razne diskografske kuće.
Palin: „Kažem ljudima: ‘Led Zeppelin nam je dao 50.000 funti – i vidi gdje su oni sada.’“
Gilliam: „Sve što mogu reći je: hvala Bogu na rock'n'rollu.“
Pozitivna strana ovog nekonvencionalnog izbora finansijera, dodaje Gilliam, bila je potpuna kreativna sloboda. „Kad se osvrnem, čini mi se da je sve bilo vrlo čisto. Samo smo se pokušavali nasmijati, dok smo istovremeno govorili zanimljive i ozbiljne stvari. Nije bilo vanjskih utjecaja. Nas šest smo donosili odluke – kraj priče – i to je rijetkost. Muzičari to stalno uspijevaju. Filmaši rijetko.“
Negativna strana bila je to što, čak i uz pomoć slavnih obožavatelja Pythona koji su „ubacili malo para“, kako Palin kaže, budžet filma nije prelazio 300.000 funti (393.000 dolara). To nije bilo mnogo za epski fantastični film smješten u srednjovjekovnu Britaniju, pa je ekipa morala biti vrlo domišljata.
Na primjer, nisu sebi mogli priuštiti da vitezovi jašu na konjima, pa Kralj Arthur (Chapman) i njegovi ljudi trče pješice, dok ih sluge prate udarajući polovinama kokosovih oraha kako bi oponašali zvuk konjskih kopita. Još jedno domišljato rješenje pojavilo se kad im je u posljednjem trenutku povučena dozvola za snimanje u nekoliko škotskih dvoraca. Umjesto toga, snimali su samo u dvorcu Doune, blizu Stirlinga u Škotskoj, iz različitih uglova, kako bi izgledalo kao da se radi o različitim dvorcima.
Palin: „Ono što mi se sviđa jeste da je Doune Castle imao korist od svega toga. Sada je središte svojevrsne Python turističke industrije i to je jedini dvorac čija suvenirnica prodaje već prerezane kokosove ljuske.“
Uprkos ograničenom budžetu, jedan od ključnih razloga zašto je film opstao jeste to što izgleda kao autentični historijski ep, s atmosferičnim scenama snimljenim na lokacijama u Škotskoj.
Gilliam, govoreći o sebi i Jonesu: „Televizijske emisije su nas frustrirale jer su imale loše scenografije, loše osvjetljenje i općenito lošu produkciju. Obojica smo bili veliki obožavatelji Bruegela kao slikara i Pasolinija kao režisera. Željeli smo sve te teksture, svu tu realnost. Mislim da je to ono što film čini jedinstvenim: neki od nas su zapravo bili ozbiljni historičari i pravi filmski reditelji.“
Ipak, nisu svi Pythonovi uvidjeli potrebu za tim teksturama nalik na Bruegela i Pasolinija. “Jedna od radosti filma bila je potraga za lokacijama, historijskim mjestima, i pokušaj da ih učinimo lijepima”, kaže Gilliam. “Ali bilo je dana kada sam se svađao s ostatkom tima, koji nisu bili zainteresirani za stvaranje tog vremena i za to da sve izgleda stvarno.”
Neki članovi grupe konstantno su kukali zbog snimanja na otvorenom, pogotovo kad je škotska kiša natopila njihove teške vunene tunike, kaže Gilliam. “Mike je bio u redu, Terry je bio u redu, ali ostali su samo mrzili nositi neudobne kostime. Samo su htjeli biti smiješni. Ali ja sam rekao: ‘Propuštaš poantu. Da bi bio duhovit moraš prvo biti stvaran. Sve ovo mora biti iskreno.’ Samo sam mislio da bi humor bio puno, puno smješniji kad bismo ga mogli djelovati autentično.”
Na kraju su dva Terryja dobila ono što su htjela, a kako se Gilliam i Palin slažu, Chapmanova posvećenost realističnom prikazu ponosnog, ali frustriranog Kralja Arthura savršeno je kontrastirala s glupošću koja ga je okruživala. „Sve u vezi s njim bilo je potpuno uvjerljivo,“ kaže Gilliam.
Jedini problem s ovim naturalističkim pristupom srednjem vijeku, kaže Gilliam, bio je taj što su ga gledaoci počeli poistovjećivati s Monty Python stilom. To je značilo da su svi drugi filmovi sa sličnom estetikom – blato, dim, sivo vrijeme, oronuli dvorci – mogli djelovati kao da parodiraju, bez obzira na to koliko su ozbiljni pokušavali biti. Gilliam se sjeća da je Lancelot du Lac Roberta Bressona izašao u Velikoj Britaniji u augustu 1975. „Bio je smrtno ozbiljan. A ljudi su se počeli smijati jer je bio tako ozbiljan pokušaj da se prikaže stvarnost, i nije bio dobar kao ono što smo mi radili.“
Sveti gral imao je dubok utjecaj i na same Pythone. Uspjeh filma uvjerio je Gilliama da nije samo animator već i reditelj – „jer tako je pisalo u špici“ – i podigao je međunarodni profil čitavog tima, „proširujući našu kontrolu nad čovječanstvom“.
To je također potaknulo Monty Python ekipu da napravi nastavak. „Čak i nakon što smo završili Sveti gral, postojala je neka vrsta osjećaja: ‘OK, napravili smo ovaj film, bio je to svojevrsni eksperiment, ali čak i ako uspije, svi imamo druge stvari koje trebamo raditi’,“ kaže Palin. „Ali dok smo radili promociju širom svijeta, provodili smo mnogo vremena po aerodromima, i ideja koja je kasnije postala Život Briana rođena je u jednoj od tih dosadnih rasprava dok smo čekali let za Dublin ili negdje drugo. Eric je smislio naslov Isus Krist: Žudnja za slavom, i to nas je usmjerilo prema biblijskoj priči, i značilo je da smo svi bili spremni da izdvojimo vrijeme za pisanje još jednog filma – i to je bilo na samoj granici. Moglo je vrlo lako ostati na jednom filmu, i to bi bilo to”.
Ne samo da je Sveti gral doveo do još dva filma – “Monty Pythonov Život Brian”a (1979) i “Monty Pythonovo Značenje života” (1983) – već su ga Eric Idle i John Du Prez adaptirali u dugogodišnji brodvejski mjuzikl “Spamalot#, koji je 2003. godine osvojio Tony nagradu za najbolji mjuzikl. I Palin i Gilliam hvale predstavu, iako Gilliam ima jednu zamjerku – “nije bila dovoljno blatnjava”.
Još nevjerovatnije je to što su mnoge fraze iz filma ušle u britanski svakodnevni jezik, a neki likovi su postali arhetipovi: neuspjeli političari se redovno porede s Crnim vitezom, koji je odlučan da nastavi borbu čak i kada mu otkinu udove, dok se Sir Robin, Ne-baš-tako-hrabar-kao-Sir-Lancelot, spominje kad god se neko ponaša posebno kukavički.
Ti likovi su toliko upečatljivi, sugerira Gilliam, jer čak i u svojim najapsurdnijim trenucima, Monty Pythonov humor govori o “stvarnim ljudima sa stvarnim stavovima”, dodajući: „a Britanija sve više liči na likove iz Svetog grala! “
Likovi koji se Palin najčešće spominju, kaže on, su Vitezovi koji govore “Ni!”. “Navodno je Elvis Presley volio gledati film “Monty Python i Sveti gral” pred kraj svog života. Ne znam da li je zaista shvatao, ali sama ideja da Elvis Presley kaže ‘Ni’ donosi mi sreću u tamnim vremenima”-kaže reditelj filma Terry Gilliam.
Film je, moglo bi se reći, donio sreću mnogima koji su ga gledali u teškim vremenima. Pythonovci nisu bili na potrazi za tajnom besmrtne komedije, ali su nekako naišli na taj Graal. “Mislim da je Python bio savršen hemijski balans, nas šest,” kaže Gilliam. “Svi smo vrlo različiti, i staviti tih šest ljudi u istu sobu, i da se svi oni uglavnom slažu u onome što rade, to je izvanredno. Bez bilo kojeg od nas, to ne bi bilo isto. Kada je Graham umro [1989.], već je to počelo da se mijenja. A sa odlaskom Terryja Jonesa (2020.)… ljudi kažu: ‘Ne bi li bilo divno da se Pythonovi ponovo okupe?’ Bilo bi besmisleno ponovo se sastati! Ne bi funkcionisalo. Bila je to magičana hemijska ravnoteža. Bilo je spektakularno.”
federalna.ba/BBC