Foto: Screenshot
Barbie, The Royal Hotel, Fair Play, Cat Person, How to Have Sex: post #MeToo, reditelji su istraživali toksičnu muškost u svim mogućim žanrovima – sa iznenađujućim rezultatima.
Kad je 2020. godine u javnosti odjeknula vijest da će film o Barbie lutkama pisati i režirati Greta Gerwig, autorica filmova Lady Bird i Little Women, obožavatelji Gerwig su pretpostavili da će komentirati konzumerizam i svijest o tijelu koje lutke ohrabruju. I to je ono što je učinila. Ali jedno od mnogih iznenađenja koje je ponudila Barbie bilo je to što su obje te teme spomenute samo usput. Glavna briga filma s najvećom zaradom 2023. bila je koliko se muškarci loše ponašaju prema ženama.
Jedan čovjek posebno. Dodvorljivi Ken (Ryan Gosling) isprva se čini kao dobar momak, ali kada Barbie (Margot Robbie) odbije romantičnu vezu s njim, uglavnom zato što ne zna što je romantična veza, on se manično osveti. Useljava se u Barbieninu Kuću snova, oprema je salonskim vratima i preimenuje je u svoju “mojo dojo casa house”. On i njegov kolega Kens kuju zavjeru da svim Barbikama isperu mozak kako bi postale podređene kurve ,te planiraju prepisati ustav Barbie Zemlje kako bi sebi dodijelili krajnju moć. Što je najgore od svega, Ken prisiljava Barbie da ga sluša kako svira Push od Matchbox Twenty na akustičnoj gitari četiri sata neprekidno. Nikad prije nijedan holivudski blockbuster nije parodirao krhki muški ego s takvom smrtonosnom preciznošću.
Godine 2023. postalo je jasno da su filmaši posvuda bili fascinirani i odbijeni snishodljivim, grabežljivim, malodušnim muškarcima
Ali ako je Gerwigov način gledanja bio prekrasno hrabar i neočekivan, nije bio jedinstven. Kako je 2023. odmicala, postalo je jasno da su filmaši posvuda bili fascinirani i odbijeni snishodljivim, grabežljivim, malodušnim muškarcima. U kinu je ovo bila godina zločestog dečka.
U jednoj sedmici u oktobru , američka publika mogla je birati između tri nova filma na tu temu: Cat Person, Fair Play i The Royal Hotel. Cat Person Susanne Fogel, adaptiran prema popularnoj New Yorker kratkoj priči Kristen Roupenian, glumi Emiliju Jones kao studenticu koja koketira s tridesetogodišnjakom, Nicholasom Braunom, samo da bi otkrila da nije ni blizu tako šarmantan uživo kao kad piše poruke. Zbog njega joj je neugodno, ali ona također smatra da bi se trebala složiti sa svime što on želi, uključujući i gledanje Carstvo uzvraća udarac u kinu u kojem ona radi. A kada ga ona odbije, on joj odgovara na kenovski način, šaljući joj uvredljive poruke.
U Fair Playu, koji je napisala i režirala Chloe Domont, novozaručeni par kojeg glume Phoebe Dynevor i Alden Ehrenreich rade za istu investicijsku tvrtku s Wall Streeta. Kad ona dobije unapređenje kojem se on nadao, on tvrdi da mu je drago zbog nje, ali ubrzo pada u ljubomorni bijes. A u The Royal Hotelu Kitty Green, Julia Garner i Jessica Henwick igraju dvije američke putnice s ruksakom koje su dobile ljetni posao kao barmenice u australskom pubu. “Morat ćete biti u redu s malo muške pažnje”, upozoravaju ih. To znači da se moraju slagati s mizoginim zlostavljanjem koje se odbacuje kao zafrkancija i s razvratnim muškarcima koji teturaju u njihove sobe nakon zatvaranja.
Godine 2019., reditelj i zvijezda The Royal Hotela, Green i Garner, radili su zajedno na filmu The Assistant, u kojem je Garner glumila asistenta u produkcijskoj kompaniji sa šefom nalik Harveyu Weinsteinu. Tada su filmovi vezani uz probleme pokreta #MeToo još uvijek bili rijetkost, no do ove godine prošlo je dovoljno vremena da industrija napreduje, a reditelji ispitaju toksičnu muškost u svim mogućim žanrovima.
Gotovo niko od muškaraca u tim filmovima nije svjestan da radi nešto loše
Anatomija pada, dobitnik Zlatne palme na filmskom festivalu u Cannesu u maju, sudska je drama u kombinaciji s misterijom ubistva, ali to je i portret braka koji se raspada jer muž svojoj ženi zavidi na uspjehu. Sjajni prvijenac Molly Manning Walker, Kako imati seks, britanska je drama o odrastanju u kojoj je tinejdžerka (Mia McKenna-Bruce) prisiljena izgubiti nevinost s odvratnim dječakom dok je na odmoru u Grčkoj. A Priscilla Sofije Coppole, biografski film o Priscilli i Elvisu Presleyju, priča je o mladoj djevojci kojom dominira moćni stariji muškarac.
‘Više jadno nego prijeteće’
Čak i Jadnici Yorgosa Lanthimosa slijede obrazac. Jedini film u ovom članku koji nije režirala žena, to je divlja fantazija smještena u viktorijansku Europu, a ipak ima mnogo toga zajedničkog s Barbie. Junakinje obadva filma ne poznaju stvarni svijet (u slučaju Jadnika, liku Emme Stone mozak odrasle osobe zamijenjen je djetetovim), a to im neznanje u početku omogućava da njime marširaju s naivnim samopouzdanjem. Ali objema ženama put blokiraju muškarci koji ih očajnički žele kontrolirati i bjesne kada im to nije dopušteno.
Ovim bi filmovima bilo lako agresivne muškarce prikazati kao čudovišta. Uostalom, posljednji put kad je Hollywood toliko uložio u bitku spolova, bilo je to u neo-noir erotskim trilerima kao što su Body Heat, Fatal Attraction i Basic Instinct – i oni su težili prikazati žene kao psihopatske ubice. No, ovogodišnji filmaši odlučili su se za simpatičniji i suptilniji pristup. U Priscilli, Elvis može biti uljudan i ljubazan; u Barbie, Ken je u biti štene; većina muškaraca u Poor Things i How to Have Sex su više patetični nego prijeteći; The Royal Hotel, Cat Person i Fair Play ne pretvaraju se u mahnite trilere sve do svojih posljednjih minuta. Gotovo nitko od muškaraca u tim filmovima nije svjestan da radi nešto loše.
Zašto suzdržanost? Jedan od razloga je taj što filmaši žele pokazati da seksualno uznemiravanje i nasilno ponašanje ne čini nekoliko loših jabuka. To nije rezervat lako prepoznatljivih zvijeri. Umjesto toga, toliko je uobičajeno da ga muškarci možda niti ne primjećuju, a žene se ohrabruje da to ne primjećuju. Royal Hotel, na primjer, uvijek se čini da se sprema za nasilni seksualni napad, ali scenarist i redatelj filma ne ide tim senzacionalističkim putem. Kao što je Kitty Green objasnila u podcastu Script Apart, “Da su nekoga silovali, svi koji su gledali mogli su reći: ‘Oh, to nismo mi, mi nikada ne bismo nekoga silovali.’ Ali ako muškarci samo pričaju viceve i nazivaju žene pogrdnim imenima i podsmjehuju im se, mislim da je puno ljudi to učinilo kad su bili previše pijani, a mnogi ljudi tada moraju pripaziti na vlastito ponašanje i reći, ‘Bože, možda nisam trebao učiniti X, znaš.’ Mislim da je to razgovor koji sam želio voditi.”
Postoji nijansa i zrelost u ovim filmovima koje niste dobili kada su Michaelu Douglasu prijetile Glenn Close i Sharon Stone 1980-ih i 1990-ih. Čak se usuđuju prikazati ženske likove koji se ponašaju neodgovorno i ponekad odvratno, a sama Barbie se na kraju ispriča Kenu jer ga je povrijedila. Poenta ove ravnopravnosti nije u tome da muškarce treba osloboditi: svi oni dobijaju šta zaslužuju. Čini se da je stvar u tome da pretpostavke i konvencije društva u kojem dominiraju muškarci mogu natjerati žene, kao i muškarce, na donošenje štetnih odluka, bilo da je to ilustrirano prisilnim hedonizmom u Kako se seksati i Hotelu Royal ili macho korporativnom kulturom u Fair Playu.
Zlikovac u svakom od najpronicljivijih filmova godine, dakle, nije bio pojedinačni čovjek. Loš je bio sam patrijarhat – upravo onaj sistem koji je očarao Kena kad je iz Barbie Zemlje prešao u stvarnost. Malo je vjerojatno da će mnogi ljudi odbaciti taj sistem tako lako kao Ken, ali možda svi možemo naučiti iz njegovih mudrih riječi: “Da budem iskren, kad sam saznao da patrijarhat nije o konjima, izgubio sam interes, svejedno.”
federalna/BBC