Glumački usponi i rasponi Senada Bašića
Piše: Gradimir Gojer
Samo jednom u životu, bar do sada, imao sam prigodu redateljski opservirati glumačku pojavu Senada Bašića. Bilo je to u predstavi Husein kapetan Gradaščević Ahmeda Muratbegovića, iz produkcije ratnih predstava Kamernog teatra 55… Kako tad, tako i danas, svejednako mislim da je ovaj glumac za koplje iznad cjelokupne glumačke produkcije BiH! Nažalost, za njegovu glumačku osobnost šira javnost zna tek i samo iz njegovog televizijskog opusa (???). Ta takozvana, naša dična (?!) javnost nije se niti potrudila da upozna glumačku suštinu ovog, ne samo protagoniste nego stvarnog teatarskog umjetnika.
I dan danas u mom sjećanju jarko odjekuje Avet Rabijevog sina iz Samokovlijine Plave Jevrejke.
Naravno, najdugovječnija predstava (uz predstavu Bašeskija, san o Sarajevu) na repertoarima sarajevskih teatara je ostvarenje komedije Umri muški, redatelja i glumca Admira Glamočaka, u kojoj Senad Bašić bravurozno donosi lik Maria. Ništa manje atraktivan nije niti Fortinbras iz predstave Fortinbras se napio, kao i Šef iz predstave Şiroti mali hrčki Gordana Mihića. Koloritno, masno u svojoj autentičnosti je ostvarenje Sulje Sejdića u komediji Djelidba Skendera Kulenovića, a jedna suptilna mini glumačka studija je uloga Harisa u predstavi Najljepši dan: jedna noć Miodraga Žalice. Svog Princa od Velsa Senad Bašić je igrao u obnovi predstave Kin (svojedobno je režirao mladi redatelj Kurić!) sa nevjerojatnom dozom gospodstvenosti, lucidnog pronicanja u stil i način ophođenja…
Dugovječna, više puta obnavljana Buba u uhu jedan od svojih krunskih trenutaka ima kroz ostvarenje Kami Šandebiza, kojeg Bašić komediografski, komički, artistički višeslojno donosi u kongenijalnoj igri, prije svega, sa Admirom Glamočakom…
Bez obzira na izvanredno ostvarenje Osmana u predstavi Husein kapetan Gradaščević, meni će iz ratnog perioda ostati najupečatljivija uloga Dotura Prokupija, u predstavi Ljubovnici anonimnog dubrovačkog autora u režiji Kaće Dorić. Takva koncentracija glumačke komičke energije legitimirala je Senada Bašića kao pravog predstavnika nevjerojatnog neohistrionizma, u prostoru bh. teatarske produkcije.
Iz ratnog perioda stvaralaštva ovog glumca vrijedi navesti i ostvarenje u predstavi Pjesma labudova prema tekstovima Antuna Pavloviča Čehova, ali i ulogu Hektora u Durbešićevoj režiji Žiroduovog komada Trojanskog rata neće biti.
Za mene osobno, jedna od najrelevantnijih redateljskih radnji Dine Mustafića bilo je njegovo čitanje drame Nosorog Ežena Joneska, u kojem ulogu Beranžea, sa svim raskošima svog glumačkog talenta publici podastire Senad Bašić.
Svog Ivana u Stojanovićevoj drami Nije čovjek ko ne umre Senad Bašić je donio sa lucidnim učitavanjem u svijet dijabetesa, a naslovnu i glavnu ulogu Montserata u predstavi Montserat igrao je ovaj profesor Akademije scenskih umjetnosti iz Sarajeva sa osjećanjem stilskih i žanrovskih minucioza, kakve inače nismo navikli gledati na našim pozornicama.
Teško bi bilo naći neku ulogu, pogotovo drugoplanu, koju nije decentno i sa osjećanjm mjere donio Senad Bašić, kao što je recimo uloga Koha u Zločinu i kazni Dostojevskog. Bašićevo tumačenje dvije uloge Narednika i Karabinjera u predstavi Kamernog teatra 55 Ne mogu da platim i neću da platim, bilo je odslik visokog profesionalizma ovog teatarskog umjetnika.
Bašić je jedan od rijetkih glumaca u Sarajevu i BiH koji je imao sreću i prigodu da odigra danskog kraljevića Hamleta. I ta njegova uloga u predstavi koju je u Kamernom teatru 55 postavio Petar Veček svrstava Bašića u galeriju glumačkih nezaborava!
Poneka dramsko-komička skicoza na priliku Luke – rajske tice u predstavi Rajske tice Bašićevog kolege Milenka Goranovića, pokazivala je da se i od male uloge može izvojštiti ostvarenje koje ocrtava velikog glumca!
Cjelokupna karijera Senada Bašića potpuno je netipična za naš teatarski i kulturni prostor?! Jer, Senad Bašić nikada, niti u jednoj predstavi koju je igrao, nije koristio takozvane glumačke ladice, nikada se nije služio već dosegnutim, ostvarenim glumačkim rezultatima. Cijelu svoju glumačku karijeru Bašić pozicionira na intenzivnom traganju u kojem njegovo glumačko biće permanentno doživljava iz predstave u predstavu neku auto-katarzu postavljajući svaki put iznova pred svoj glumački habit ljestvicu glumačkog ostvarenja na podeok više od naše stvarnosti, pa čak i našeg vremena…
Iako je u jednom periodu svog stvaralaštva Bašić pedagoški rad na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu stavio ispred svoje glumačke karijere, ipak je neophodnost njegovog prisustva u repertoarima Kamernog teatra 55 i Narodnog pozorišta Sarajevo pokazala da se radi o glumcu bez kojeg su produkcije naših središnjih teatara nemoguće, jer složenost njegovog glumačkog bića je potvrđivala svih godina da Bašić donosi autentičnu boju glumačke lucudije, koja je baštinila iskustva ponajboljih histriona, začinjalaca Mrvaca naše bh. glumačke tradicije!
Uz Dragana Jovičića i Zijaha Sokolovića ovaj dramski umjetnik je obilježio bar dvije decenije glumačke umjetnosti na maloscenskom prostoru jedinstvenog Kamernog teatra 55. Zato mu i pripada rijetko stabilno i u svim glumačkim okomicama stameno mjesto glumačke bh. antologije!
Izvor: tacno.net