Daddio
Ponekad se zna desiti da obična vožnja taksijem toliko toga može promijeniti u vama da je to prosto iznenađujuće. Ući ćete u taksi nakon što primite neke uznemirujuće vijesti, želeći da što prije stignete na vaše odredište, a dokoni taksista vas može oraspoložiti i natjerati da na trenutak zaboravite na tegobe. Isto toliko, vožnja taksijem može katkad djelovati terapeutski, ako je taksista od takvog štofa, ali isto toliko može biti totalno nezainteresovan, dok se vozite u potpunoj tišini, vi zabrinuti svojim problemima, on indiferentan.
Piše: Sead Vegara
Daddio; režija: Christy Hall; uloge: Dakota Johnson, Sean Penn; 2023.
IMDb rejting: 7.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 76%
Za jednu takvu vožnju – terapeutski okarakterisanu, možemo smatrati onu u filmu rediteljice / scenaristice Christy Hall, u njenom debitantskom ostvarenju, koje nosi naziv Daddio (2023). Sama postavka filma sa dva lika i prostorno smještena u skučeni prostor taksija može na prvu odbiti od gledanja. Ali, kada imate raspoložene glumce poput Dakote Johnson i Seana Penna u ulogama putnice i vozača, i u sigurnim rediteljskim rukama Christy Hall, što se da razaznati iz trailera, znate da vas očekuje kvalitetno vrijeme provedeno u kinu. Treba znati dozirati glumačku igru, rakurse kamere i mnoštovo krupnih planova i detalja, a prije svega scenaristički ispisati autentičan dijalog.
Sletivši na njujorški aerodrom JFK, djevojka (Johnson) ulazi u taksi, kratko dajući instrukcije kuda treba da vozi, a taksista (Penn), imenom Clark, kako ćemo kasnije saznati, nakon nekoliko minuta vožnje u tišini, polako počinje pričati i zapitkivati. Tako da se ono što je trebalo biti rutinska vožnja, od tačke A do tačke B, pretvorilo u ispovjedaonicu u taksiju u kojoj i jedno i drugo mijenjaju uloge sveštenika. Na veoma zanimljiv je i vješt načn rediteljica riješila igru glumaca u limitiranom prostoru hvatajući njihove reakcije u objektivu kamere, grimase i igru tijelom. Johnsonova će, kako se vožnja bude primicala kraju, sve više i više otkritvati svoju intimu, a niti Penn neće ostati dužan, te će u jednom momentu napraviti i malu igru – čije nevolje su veće i turobnije. A u jednom momentu nazrijeće se suze u očima Pennovog Clarka, dok će Johnsonova zaprave pustiti suzu.
Za svaku je pohvalu još jednom, kako scenaristički, tako i rediteljski rad Christy Hall, sama hrabrost osloniti se na igru dva glumca, te naravno i njihovu više nego autentičnu i uvjerljivu igru pred kamerama. Film reduciran na dva lika i njihov međuodnos, a toliko zanimljiv. Prava filmska poslastica.
Izvor: Filmofil