Psihološki triler Crni labud zaplesao je na velikim ekranima prije punih deset godina. Riječ je o petom dugometražnom filmu Darrena Aronofskog. Njime je zaradio prvu i zasad jedinu nominaciju za Oscara za najbolje redateljsko ostvarenje.
U ulozi Nine Sayers zablistala je Natalie Portman, koja je za tu ulogu i nagrađena zlatnim kipićem za najbolju glavnu glumicu te brojnim drugim nagradama. Sjajna glumačka postava, odličan tim scenarista i soundtrack koji se oslanja na originale Čajkovskog postavili su poprilično snažne temelje. Ipak, da bi se barem pokušalo približiti savršenstvu, potrebno je hrabrošću i rizikom prodrmati sve temelje. Nit je to koja se provlači kroz čitav film, a Aronofsky je ”svoj” savjet primijenio besprijekorno i stvorio vizualno dojmljiv film sa snažnim likovima i emocijama.
Crni i bijeli labud
Nina Sayers doslovno sanja, diše, pleše i živi balet. U njenom je životu sve podređeno plesu i na glasu je kao najposvećenija plesačica u svojoj baletnoj trupi. Unatoč silnom trudu koji ulaže u postizanje tehničkog savršenstva, upravo joj pretjerani perfekcionizam ne dozvoljava da zaista zablista. Naime, kako joj koreograf i redatelj Thomas (upečatljivi Vincent Cassel) često govori, ona je idealna za ulogu bijelog labuda. Krka, emocionalna, tehnički savršena. No, Thomas nije siguran može li se Nina dovoljno opustiti da uvjerljivo iznese i ulogu crnog labuda. Crna je labudica zločesta blizanka bijele. Nakon što joj ona ”otme” princa u kojeg je zaljubljena, bijela labudica oslobođenje od tuge – i kletve koju je mogla poništiti jedino iskrena ljubav – pronalazi u smrti.
Nina, toliko sklona maštanju da pomalo gubi doticaj sa stvarnim životom, tu priču smatra iznimno lijepom, pa i njen tragičan kraj. Uskoro i sama pronalazi, a i stvara, svojevrsnu vlastitu zločestu blizanku u vidu nove plesačice u trupi, Lily (Mila Kunis). Ona postaje njena zamjena u predstavi, a posjeduje upravo one osobine koje Nini nedostaju. U plesu, ali i izvan pozornice, Lily se osjeća ugodno u svom tijelu, a Thomas njene pokrete opisuje kao neprecizne, ali nonšalantne. Za crnu je labudicu, koja prije svega mora biti zavodljiva, upravo to presudno. Zanimljivo je koliko se često u opisima ovog filma Ninu opisuje kao frigidnu (riječ koja i nije najljepše ostarjela) balerinu. Tu riječ koriste i neki drugi likovi u filmu kada govore o njoj. Osim što je, navodno, frigidna, ona je i bulimična te, prema većini iščitavanja filma, šizofrenična. Sve su to zanimljivi uglovi iz kojih se može promatrati Ninu i film. No, njene su životne okolnosti već same po sebi dovoljno plodno tlo za bujanje poremećaja svih vrsta.
imdb.com
Nina, pretty ballerina, now she is the queen of the dancing floor
Nina živi s majkom koja je i sama bila balerina, no obećavajuće karijere navodno se morala odreći zbog Nine. Osim tom krivnjom, koju zaista iz više razloga ne bi morala nositi, Ninin život s majkom otežava i to što ju ona istovremeno tetoši i guši. Nina ne smije izlaziti, majka njome psihološki manipulira, njena soba i dalje izgleda kao da u njoj živi dvanaestogodišnja djevojčica… Brojne suptilne i manje suptilne detalje prikazane u njihovom zajedničkom stanu i životu lako je povezati. Uviđa se pritom kako je upravo odnos s majkom u velikoj mjeri bio presudan da Ninu dovede u stanje u kojem se nalazi. Osim u službi još jednog u nizu filmskih dokazivanja da su psihijatri u pravu kada tvrde da je majka kriva za sve, detalji su snažan element i u ostalim dijelovima Crnog labuda.
Osim prema Lily, Nina poseban odnos, što u stvarnosti, što u vlastitoj bujnoj mašti, razvija i prema Beth (Winona Ryder). Nina je glavnu ulogu u „Labuđem jezeru” dobila nakon što je kucnuo čas da dugogodišnja glavna zvijezda trupe, Beth, pođe u mirovinu. Taj trenutak u svijetu baleta uglavnom nastupa dosta rano, s čime se Beth teško miri. Sve skupa dodatno otežava kompliciran odnos Thomasa prema ”svojim” balerinama. Miljenice naziva malim princezama, a u trenutku Bethinog potpunog raspada taj nadimak zaista počinje zvučati groteskno. Sentimentalna Nina u jednom trenutku krade Bethin ruž za usne iz garderobe. Baš poput djevojčica koje se igraju šminkom kojoj nisu dorasle. U jednoj drugoj sceni Nina konačno baca u smeće brojne plišane igračke koje je još čuvala u sobi. Još jedan primjer lijepog zaokruživanja priče detaljima vidimo u prikazu plakata koji najavljuju predstave. Pri početku filma na njima je u glavnoj ulozi Beth, a pri kraju Nina te na Ninu oni u jednom i drugom slučaju ostavljaju snažan utisak.
imdb.com
Savršen gubitak ravnoteže
Crni labud nije se oslonio na tek pokoju scenu baleta ubačenu reda radi, već je zaista iskazao poštovanje prema toj plesnoj umjetnosti. Prateći Ninine pomne pripreme, a potom i rad čitave trupe, možemo s pravom reći da nije riječ samo o psihološkom trileru i drami koja se baletom služi ”iz fore”, već je riječ i o baletnom filmu koji kulminira prekrasnom konačnom izvedbom „Labuđeg jezera”. A tom kulminacijom ujedno kulminira i nota o posvećenosti nečemu, kojoj je pak toliko posvećen čitav film. Nina se divila ljepoti tragičnog kraja bijele labudice, a i sama je doživjela kraj koji je podjednako lijep i tragičan. Iako je svoj kraj sama kreirala, drugog načina zaista nije ni bilo. Nina je morala ostvariti savršenstvo u plesu, a da bi izgradila savršenstvo kojem je težila, morala ga je ujedno i potpuno razoriti.
Thomas u jednom trenutku kaže Nini da je ona sama jedina osoba koja joj stoji na putu. U skladu s time, čitav je Crni labud zapravo prikaz Ninine borbe protiv sebe. U toj borbi ona na koncu pobjeđuje, ali i gubi sve. Savršenstvo, naime, mora objediniti baš to. Detalj kojim je Aronofsky posebno ”poentirao” jest taj što Nina zapravo nije uspjela bez greške otplesati bijelog labuda. Ono što joj je na svim probama polazilo za rukom zapanjujuće lako i u što nitko nije sumnjao, na svečanom je otvorenju zabrljala te ispala plesnom partneru iz ruku. I upravo pljusnuvši na pod pred prepunom dvoranom kao dotad savršeni bijeli labud, Nina si je konačno dozvolila da doživi – i preživi – poraz. To je bio okidač koji joj je omogućio da napokon prijeđe u ulogu crnog labuda. Možda je za to platila preveliku cijenu, no sa savršenstvom se ne da cjenkati.
Za razliku od nekih svojih likova, prvo desetljeće od izlaska Crni labud je vrlo uspješno preživio.
Rafaela Rudelić – ziher.hr