Umro je Jean-Paul Belmondo, nacionalno blago, rekao je predsjednik Francuske, Emmanuel Macron.
Uistinu, Belmondo – taj ”lijepi svijet” francuskog novog vala koji nas je osvojio svojom autentičnošću, promijenio je paradigmu tadašnje filmografije zasjenjujući holivudsku superiornu filmsku produkciju s europskom odnosno francuskom.
Šezdesete i sedamdesete godine bile su obilježene snažnom ekspanzijom francuskog filma. Ako je sva kinematografija i krenula s prvim filmom braće Lumiere, ona je svojevrsni vrhunac doživjela upravo kroz francuski ”beletristički” novi val koji se ogledao kako kroz komediju tako i kroz akcijske, krimi filmove, mjuzikle i melodrame. Vrijeme koje je rađalo svjetske divove filmografije u Francuskoj je uzdiglo mnoga glumačka imena na pijedestal, a među inima jedan od zasigurno najvećih je Belmondo. Kad sam javio majci o smrti poznatog glumca reakcija je bila kao da je riječ o nekome iz uže familije.
A Belmondo to uistinu i jest bio. Macho muškarac koji se pojavio ni kriv ni dužan u filmu ”Do posljednjeg daha”, postao je omiljeni glumac u žena i uzor muškarcima koji su u njemu vidjeli model ili obrazac za uspješno osvajanje žena. Gotovo da i nije bilo mjeseca, a da, u ono vrijeme Jugoslavije, nisu bili prikazivani filmovi s Belmondom. Nedjeljni večernji termini u kojima se skupljao adrenalin za radni tjedan ispunjen daleko smislenijim kriminalističkim zapletima od onih koji su dolazili preko bare.
Belmondo je snimio osamdesetak filmova, no u toj linearnoj prolaznosti karijere on nikada nije gubio svoj šarm, privlačnost, seksipil i talent. Iako osporavan od strane francuske Akademije, na koju je primljen tek iz trećeg pokušaja, jer da ima lice boksača, neprivlačno i nefilmično, Belmondo je imao zacrtani put i volju da dokaže suprotno.
Odlučivši se za karijeru glumca u komercijalnim filmovima, razočarao je mnoge konzervativne, tradicionalne filmaše, no on je, kao što i književnici pribjegavaju beletristici, odlučio ponuditi pitku dubinu koju postižu samo ingeniozni umjetnici. U tom svom karuselu napetih radnji, brzih automobila, lijepih žena, uspio je izbjeći banaliziranje svog lika dajući mu uvijek autentičnost i potvrdu filmske realnosti koju smo prisvajali na sebe identificirajući se s glavnim junakom te težeći ispravnosti životnih stavova i odlučnosti pri donošenju istih. Belmondo je bio francusko nacionalno blago no i svjetska baština.
Žal je tim veća jer nas pomalo napuštaju istinske zvijezde kinematografije, stvarni uzori koji nisu desetljećima izgubili svoj sjaj. U moru instant filmskih hitova i zvijezda, one trajnosjajeće ne gasnu ni nakon svog odlaska. Zato i odlazak Belmonda, u, priznat ćete, visokoj životnoj dobi, ne znači kraj, jer legendom je postao za života, a legende nikada ne umiru.
Možemo samo zahvaliti HRT3 što je imao serijal filmova s Belmondom. Nove generacije filmoljubaca tako su dobile iznimnu priliku za edukaciju o pravoj filmskoj umjetnosti, francuskoj, koja je temelj osnovnog znanja o filmu. Dok razmišljam o svim tim stupovima sedme umjetnosti na pamet mi dođe misao; SAD je imao svog Paula Newmana, dok je Europa u suprotnom kutu imala svog Belmonda. Boksača dječje vedrine kojeg ćemo zauvijek pamtiti po onom iskričavom pogledu fakina, macho muškarca kakav se danas više ne rađa.
Autor: Krešimir Butković, SEEbiz