Foto: imdb.com
“Babygirl” obrađuje poznate teme, ali na drugačiji način, i to prvenstveno iz pogleda žene jer ovo zapravo i jest film o ženskoj moći i želji.
Piše: Jure Pepur
Filmovi redateljice Haline Reijn, “Instinct”, “Bodies Bodies Bodies Bodies”, uvijek su izazivali rasprave, i to prije svega jer je riječ o filmašici koja nikad nije bila opterećena normama. Ta njena neopterećenost najbolje se oslikavala kroz pristup društvenim temama, a koje je obradila u svoja prva dva filma na jedan svjež, inovativan i nesputan način. Reijn je redateljica čiji vam se filmovi mogu ili ne moraju sviđati, ali koju svakako treba poštivati upravo zbog slobodnijeg, pa rekao bih iskrenijeg načina izražavanja. Razmišljajući malo o karakteru same redateljice, nekako se čini kako bi upravo taj njen slobodniji, zapravo bi točnije bilo reći prirodniji pogled na život bio idealan za režiranje nekog erotskog filma, žanra koji u ovim modernijim vremenima polako izumire. I baš sam zbog toga bio zaintrigiran kada sam saznao kako će Reijn režirati film “Babygirl”, film koji je u samoj najavi bio nabijen skrivenom erotikom, a što bi za redateljicu njene osobnosti bio poput savršenog “supruga”, pardon “ljubavnika”.
![](https://impulsportal.net/wp-content/uploads/2025/01/MV5BYWZiODUwZjQtOTI2NC00ODMyLThkNjYtYjgyNjVhYzdjY2IwXkEyXkFqcGc@._V1_FMjpg_UX1000_.jpg)
“Babygirl” je u svakom pogledu film kroz koji nam redateljica, suočavajući nas sa strahom intimnosti, nudi slobodniju ideju o seksualnosti, te nam na koncu stvara želju za promjenom prema načinu na koji se ophodimo prema svojim unutarnjim željama. U središtu radnje gledamo Romy (Nicole Kidman), ženu koja na prvi pogled ima baš sve što može poželjeti – uspješnu poslovnu karijeru, inspiracija je za mnoge kolegice, posebice za Esme (Sophie Wilde), ali i zavidan privatan život koji živi u stanu na Manhattanu i impresivnom izoliranom imanju sa zgodnim i cijenjenim dramaturgom, suprugom Jacobom (Antonio Banderas), te dvije kćeri Norom (Vaughan Reilly) i Isabel (Esther McGregor). No, unatoč svoj toj idiličnoj slici, unutar Romy tinja duboko nezadovoljstvo, i to prije svega kroz nemogućnost postizanja orgazma sa suprugom, a što je idealan simbol (ne)kontrole koju živi njen lik.
![](https://impulsportal.net/wp-content/uploads/2025/01/MV5BZWYyNTY5NTgtOTNmOS00NjMyLTk3MjUtZGYxMTg5ZmJmMGMzXkEyXkFqcGc@._V1_FMjpg_UX1000_.jpg)
Upravo je iz tog razloga i više nego simbolična odluka redateljice da film započne sa seksom, odnosno “orgazmom” koji bi trebao predstavljati nešto što nekontrolirano želimo osjetiti. Taj kontrast u kojem osjećamo da imamo kontrolu, ali se zapravo želimo osloboditi dok osjećamo vrhunac seksualnog čina, zapravo je idealna slika cijelog filma u kojem se, na neki način, kaos suprotstavlja prividnom redu. Jer, Romy kao lik i jest žena koja, privatno i poslovno, ima samo prividnu kontrolu nad svime, gotovo na robotski način, što u tom smislu i mjesto u kojem radi čini dio njenog identiteta, sve dok se, posebice nakon što upozna mladog vježbenika Samuela (Harris Dickinson), u potpunosti ne preda svojim skrivenim željama.
Romy je osoba koja ne uspijeva kontrolirati različite dijelove svoje osobnosti, a što redateljica povezuje sa seksualnosti kao metaforom. No bilo bi pogrešno misliti kako je isključivo seks u filmu polazna točka, doslovno i figurativno. To je samo privid. Istina, danas se sve vrti oko seksa, osim, što se često zaboravlja, samog seksa koji se vrti oko moći. A upravo je moć (orgazma) ono što nam nudi redateljica. Sve nas pojedinačno pokreće seksualnost, no malo tko od nas ima hrabrost da se suoči s podsvjesnim željama zbog kojih se nećemo osjećati posramljeno. Pa iako će mnogi ovaj film povezivati s erotskim trilerima 90-ih, mislim kako postoji jedna bitna razlika, a koja se ocrtava kroz sudbinu glavnih protagonista koji ovaj put nisu kažnjavani zbog svojih želja, pa ako hoćete i (ne)moralnih postupaka. To ih, barem u mojim očima, čini puno ljudskijim i prirodnijim.
“Mislim da voliš kad ti se kaže što da radiš.”
Rečenica kroz koju se najbolje osjeća seksualna napetost između Romy i Samuela ujedno je i početak njihove afere, definirane stalnom promjenom dinamike moći koja se prožima sve intenzivnijim psihološkim i seksualnim igricama, uz stalno prisustvo privlačnog rizika i opasnosti. Kroz orgazam redateljica postavlja pitanja i dileme o mazohizmu, odnosno u kojoj mjeri on postoji kao muška fantazija, a u kojoj kao fantazija žene koja na taj način, ako joj odgovara, može uživati u seksu bez srama ili opravdavanja bilo kome. I to radi na realan način, posebice po pitanju orgazma, a za koji je, posebice kad su u pitanju žene, potrebno vremena. Upravo je zato scena u hotelskoj sobi toliko prirodna, posebice kada Samuel i daje Romy pažnju, ali prije svega strpljenje koje joj je toliko potrebno. Baš kao i, vjerujem, svakoj ženi. To je nešto što se ne može često vidjeti u filmovima, gdje uglavnom žena doživljava orgazme na način na koji nisu realni, pa stoga i dolazi do glume i lažiranja u stvarnom životu, odnosno srama ako se do njega u životu ne dođe na takav način. Zato redateljica i želi da se ponekad u ogledalo pogledamo ženskim, a ne isključivo muškim pogledom. Za razliku od Romy koja se gleda(la) u ogledalo očima muškarca, misleći da je to njen vlastiti pogled.
![](https://impulsportal.net/wp-content/uploads/2025/01/MV5BYWNmNTA4MjItMmVkYi00ZTE3LTgwYzQtMzcwMjgwMTkwNDk5XkEyXkFqcGc@._V1_FMjpg_UX1000_.jpg)
Tema prevare također je obrađena na jedan prirodan način, gdje je fokus više na psihičkom zavođenju a manje na fizičkom, što stvara dojam kao da smo mi dio te priče a ne samo voajeri. Na koncu, najupečatljivija scena i jest ona u kojoj Samuel naručuje mlijeko za Romy, nakon čega ga ona ispija uz zavodljiv pogled. Te njihove psihološke igrice nas i vode prema “mračnoj strani” njihove osobnosti u kojima možemo zajedno uživati bez srama koji, istina, osjećamo, ali ne i potrebu da se bilo kome zbog toga ispričavamo. Likovi su također pun pogodak, prije svega prevareni suprug u izvedbi Antonia Banderasa, što odmah u startu odbacuje često krivo opravdanje za aferu u stilu “pogledaj joj muža kako je ružan, nije ni čudo da ga vara.” Upravo su zato trebali oboje biti privlačni, toliko da vjerujemo u njihov brak. Ili da parafraziram naslov jednog filma, izgled nije dovoljan. Uz to nas redateljica tjera da i mi muškarci postavljamo pitanja o muškosti, odnosno sve ono što se od nas očekuje. Jer Banderas nije samo fizički privlačan, već i glumi lika koji je osjećajan, kreativan u poslu, nije alfa, ne boji se emocija. Ali ništa od toga nije dovoljno.
![](https://impulsportal.net/wp-content/uploads/2025/01/MV5BYWYzZGE5N2UtMmQwZi00ZjRlLWIxNTQtNTJlMGQ4YTkxMDY5XkEyXkFqcGc@._V1_FMjpg_UX1000_.jpg)
Likovi u filmu su prije svega zanimljivi, bez obzira sviđali vam se ili ne. I ono najbitnije, ne osuđujete ih, pa čak i kada su manipulativni. Razlog zašto ih simpatiziramo i shvaćamo njihove osjećaje prije svega se nalazi u činjenici što nas priča uvodi u njihove najintimnije trenutke, toliko da i sami poželimo biti van okvira društvenih normi. Zato i navijamo za njih, ne želeći da ih uhvate. Romy i Samuel se međusobno privlače, ne samo fizički, već ona kroz njega istražuje svoju seksualnost na način na na koji nju zadovoljava. Film, zanimljivo, ima distancu prema eksplicitnim scenama, nije otvoreno seksualan, ali zato ima kemiju između dvoje ljudi koja ih tjera u aferu, a nas kao gledatelje da istu suptilno i skriveno opravdavamo.
Nicole Kidman doslovno “ždere” film, i to na pozitivan način. Ovo je, kad bolje razmislim, savršena uloga za nju. Jer, Nicole fizički izgleda poput skulpture, onako visoka, vitka, te djeluje emotivno distancirano, baš kao i njen lik. Ona je ranjiva, sirova, pohlepna, pokvarena, lažljiva, te, baš kako sam prije napisao, samo prividno sve ima pod kontrolom. Nered u njezin red donosi Samuel koji je tjera da pomiče granice, a što je posebno intrigira. Harris Dickinson kao Samuel djeluje poput svježine u njenom ritualnom svijetu. Opasnost i uzbudljivost koju predstavlja, kako svojom fizičkom pojavom, privlačnim licem i tijelom, tako još više karakterom, upravo je ono što privlači Romy. Istovremeno posjeduje grubost i nevinosti koju ocrtava kroz drugačiji generacijski pogled na seks, kontrolu, odnosno moć općenito. On joj pokazuje kako da osjeti pravo zadovoljstvo, dok ona ne može sakriti instinkt da mu bude podložna, posebice kada je privlačnost velika.
![](https://impulsportal.net/wp-content/uploads/2025/01/MV5BYWY1OTFjYzQtN2I5Yy00MjU3LWFlZGEtYTc0MWMxNDI4NjAzXkEyXkFqcGc@._V1_FMjpg_UX1000_.jpg)
“Babygirl” obrađuje poznate teme, ali na drugačiji način, i to prvenstveno iz pogleda žene jer ovo zapravo i jest film o ženskoj moći i želji. To se oslikava kroz intimu između Romy i Samuela koji se vide točno onakvim kakvi jesu, bez sakrivanja, i kao takvi se međusobno prihvaćaju. Posebno je zanimljiv osjećaj prihvaćanja mašte koju svi imamo, posebice u trenucima seksa. Redateljica jasno poručuje kako nema ništa loše u mašti, pa čak i kada ste u dugoj vezi, te vas to ne čini manje bliskim i intimnijim. Ironija je jedino u tome što smo ponekad bliskiji s nekim koga smo tek upoznali, nego s dugogodišnjim partnerom. U tom smislu se teško seksualno izraziti u društvu nekoga tko ima, amo to reći, “rendgensku sliku vaše duše” jer osjećate sram. No, taj sram je teško osloboditi. I zato je sram, odnosno njegovo oslobađanje ključan i u odnosu između Romy i Samuela. Pa tako imamo i trenutke koji djeluju komično. Jer, taj humor, komedija situacije, i dolazi iz srama.
![](https://impulsportal.net/wp-content/uploads/2025/01/MV5BMjY5MjRkMWQtNzBlNC00ZWY2LWI0NzktYzhkZDg1ZWU4M2IyXkEyXkFqcGc@._V1_FMjpg_UX1000_.jpg)
Film nam također nudi iskren prikaz ženstvenosti i muškosti, ali i nesigurnosti koja dolazi s nametnutim održavanjem ljepote. To istraživanje na trenutke djeluje kao san koji može biti istovremeno poput bajke ali i noćne more. Posebno bih tu opet izdvojio scenu u hotelskoj sobi, možda i najboljoj u filmu, gdje vidimo Romy i Samuela u nekoj vrsti intime, bez zadane formulacije i izvedbe, gdje oboje sumnjaju u sebe. Mi ih kao gledatelji vidimo u potpunosti ogoljene, više i snažnije nego što bi to bilo moguće u bilo kojoj eksplicitnoj sceni seksa. Jer, seks nije samo “unutra-van”, kako bi rekao Alex u “Paklenoj naranči”, već puno više od toga, a što ljudi, čini mi se, sve više zaboravljaju. Redateljica tako seks čini ugodnim, i ne samo seks već i seksualnost, jednako kao i požudu.
Babygirl je inspiraciju pronašao u brojnim filmovima, prvenstveno mi pada na pamet “Elle” i “The Piano Teacher”, pa čak i u pogledu lika kojeg glumi Nicole Kidman u “Oči širom zatvorene.” Film ima erotičnost ne samo radnjom već i kroz božićne dekoracije koje djeluju nadrealno, beskonačno, jednako kao što se i osjećaju dvoje glavnih protagonista kada su zajedno. Redateljica koristi feministički štih erotskih trilera, a koji se, istini za volju, uvijek i gledao muškim očima. Nije zato slučajno da je upravo orgazam, lažni i stvarni, jako bitan dio početka i kraja. Jednako kao i svijet koji žive, između izvedbe i autentičnosti. Posebnu ulogu ima i glazba koja djeluje kao zaseban lik, posebice u sceni u klubu kada oslobođenje bez granica djeluje poput najsnažnijeg mogućeg orgazma za Romy.
Seksualnost redateljica koristi kao metaforu za žene koje se oslobađaju od normi koje su im zadane. Žene koje su uvjetovane da moraju stalno ugađati, biti savršene partnerice, majke, kćeri, a pri tome zaboravljaju što one zapravo žele. Redateljica zadržava tu “erotičnost” žene, istovremeno kroz kritiku i savjet. Ured u kojem gledamo dobar dio radnje djeluje hladno i robotski, jednako kao i Romy , privatno i u odnosnu sa suprugom. I zato je itekako privlačno bilo gledati njeno dobrovoljno odricanje moći, odnosno njene maske koja izvana djeluje moćnije, ali ipak nedovoljno moćno da ne bi trebala Samuela kojem je podložna te s kojim, ironije radi, baš tada osjeća pravu moć, pardon orgazam.
![](https://impulsportal.net/wp-content/uploads/2025/01/MV5BYjJkMGViMjEtODczNy00ZDY2LThlN2EtNTQwMTQzYjNlM2JjXkEyXkFqcGc@._V1_FMjpg_UX1000_.jpg)
Film djeluje kao izolirana seksualna fantazija, posebno ako se u nekim stvarima pronađete. Nije izoliran ni od klišeja sličnih žanrovskih filmova, no razlika je u tome što likovi, bez obzira koliko bili slabi, pokvareni, pohlepni i ambiciozni, nemaju neku vrstu kazne za svoje postupke. To će možda za mnoge biti i mana filma. I ja sam u jednom trenutku poželio malo više opasnosti, primjerice kao što je to po pitanju “uvrnutog seksa” prikazano u Strange Darling. U tom smislu može djelovati malo kontradiktorno, no fokus redateljice je ipak bio na sočnim detaljima, seksepilnosti, zavodljivosti, gdje smo mi kao publika prepušteni vlastitim maštama i zaključcima.
Babygirl je film u kojem je jezik itekako važan. U redu, s obzirom na temu ova moja prethodna rečenica može imat dvostruko značenje, ali baš zato je prigodna. I ako tražite u njemu eksplicitne scene seksa, odmah vas moram razočarati i reći kako ovo nije film za vas. Ovo je film u kojem je razgovor između dvoje ljudi najbitniji, gdje se seks u velikoj mjeri odvija u mislima, a što ga čini više seksualnim nego da gledamo dva tijela koja se međusobno dodiruju. Film koji će vas podsjetiti kako je privlačnost seksualnih želja itekako važna ne samo za odnos, već puno više za pojedinca. Želja kojih se ne moramo sramiti ni pred sobom a još manje pred partnerom. Svakako preporuka za gledanje u kinu, posebice ako ste u vezi. Uvjeravam vas da će razgovor o filmu, uz neku finu večeru, biti itekako zanimljiv. I ne samo razgovor. Posebice ako imate nekog svog Samuela ili Babygirl.
Izvor: kinoljubac