Atlanta je stanje svijesti

Treća sezona “Atlante” ponovno pokazuje da serija stvara vlastiti kanon, a njen autor Donald Glover donosi revoluciju u današnju televiziju. Preporučujemo i dva naslova za bijeg iz sumanute suvremenosti – jedan vodi u distopijsku budućnost, drugi u komičnu piratsku prošlost.

Atlanta (Hulu)

Prhnule su čak četiri godine otkako je izašla druga sezona “Atlante”, iste one godine kad su Donald Glover a.k.a. Childish Gambino i Hiro Murai ošamarili svijet viralnim hitom “This is America”. Nagurale su se u te četiri godine dekade iz one Lenjinove eksploatirane izreke, svijet se stubokom promijenio, postao tmastiji, nataložio nove traume i proizveo više povijesti nego što su je njegovi stanovnici u stanju probaviti, a opet ostao jednako uskogrudan i uznemirujuće neskladan, s vidnim deficitom empatije. Bez napadnog guranja te neugodne činjenice pod nos – jer to nikada nije bio “Atlantin” stil, njezina je kritika suptilna – Glover je u novoj sezoni svoje serije odlučio svrnuti pogled s lokalnog i ogledalo okrenuti globalnom, čitav jedan ocean daleko od Atlante. Postavivši priču o reperu i njegovoj sviti na europsku turneju, izbacio je svoje likove iz njihovih zona udobnosti, šaljući ih na mini-odiseje u kojima doživljavaju apsurdne, zlokobne i smiješne situacije kroz koje se jasno očituju kulturne razlike između američkog i europskog društva, ali još jasnije i bolne sličnosti kojih se Europa neprestano odriče, deklarirajući rasno pitanje kao inherentno američki problem. U prve dvije epizode, koje naizgled ni narativno ni stilski nemaju nikakve sličnosti, a opet funkcioniraju kao spojene posude, dobili smo uvid u kojem će smjeru teći nova sezona; likovi će otuđeno lutati po nepoznatom teritoriju neprestano nailazeći na poznate paradigme koje će nam rasvijetliti da Atlanta nije toponim ni lokalni problem, već stanje društvene svijesti. Poigravajući se žanrovskim stilovima i montažom, redatelj Hiro Murai precizno prati Gloverovo virtuozno pripovjedno pronalaženje apsurda, straha i očuđenja u naizgled banalnom, izazivajući kod gledatelja istovremeno i jezu i smijeh i nelagodu prepoznavanja. Lakoća kojom Glover, istražujući rasno pitanje u sumanutoj suvremenosti, opušteno eksperimentira narativnim i žanrovskim tehnikama postavlja ga, uz nezaobilaznog Lyncha koji mu je i očit uzor u nadrealnom i oniričnom, vjerojatno na sam vrh postmodernih televizijskih autora koji revolucioniraju televiziju. Zaobilaženjem nekih kanonskih pravila dramaturgije i kolažiranjem žanrova, “Atlanta” je stvorila neki svoj kanon koji je već počeo dobivati i derivate, poput “Reservation Dogs” Taike Waititija, prekrasne male indie serije s margina američke produkcije.

Station Eleven (Postaja Jedanaest, HBO Max)

Vjerojatno nema osobe na svijetu kojoj posljednjih par godina nije prošlo kroz glavu što bi bilo s civilizacijom da je zadesi pandemija bolesti opasnije od Covida-19. Upravo je u takav univerzum smještena radnja mini-serije “Station Eleven”, koju je prema istoimenom romanu kanadske autorice Emily St. John Mendel adaptirao Patrick Somerville, a redateljski ton postavio Hiro Murai. Radnja se odvija nelinearno, kroz dva vremenska rukavca; u godini 2020. u kojoj se pojavljuje misteriozna smrtonosna gripa bez faze inkubacije koja praktički preko noći desetkuje većinu svjetske populacije te u svijetu dvadeset godina nakon pandemije u kojem, osim malobrojnih preživjelih predpandemičara, već žive i postpandemičari koje se smatra novim ljudima, vrstom oslobođenom traume staroga svijeta, za koje prošlost ne postoji. No ova se postapokaliptična distopija od ostalih iz svog žanra razlikuje načinom na koji priča priču i motivacijom likova. Premda se dogodio tektonski prevrat koji ih je razdvojio od tehnologije i vratio na osnovne postavke skromnosti života u prirodi, premda žive u stalnom oprezu pred potencijalnim opasnostima koje je proizvelo novonastalo stanje života bez nekadašnjeg komfora, premda su sposobni za zvjersku krvoločnost u borbi za golu egzistenciju protiv nedobronamjernika, likovi koji nastanjuju novi svijet imaju drugačije prioritete od onih nekadašnjih. Oni su umjetnici, glumci i muzičari u šekspirijanskoj trupi Putujuća simfonija, koji pod egidom “samo preživljavanje nije dovoljno” putuju ustaljenom rutom zabavljajući i obrazujući preostalo rasuto besklasno stanovništvo, trudeći se sačuvati ono najvažnije što je od civilizacije preostalo, ukazujući na umjetnost kao ultimativno utočište. Osim Shakespearea, likove iz oba vremenska rukavca povezuje i SF strip o tajanstvenom Doktoru Jedanaest sa svemirske postaje na koju se čovječanstvo preselilo nakon apokalipse. Iako započinje u elegičnom tonu i prijeti zapasti u tragediju, serija je prepuna pastoralnog optimizma koji ukazuje na to koliko se današnji čovjek odmaknuo od svoje prave prirode, kao i na činjenicu da je unatoč svim slijepim pjegama civilizacija ipak složeni samokorektivni mehanizam koji je do neke mjere dovoljno samosvjestan i sposoban za samoodržanje. Malo je ovakvih distopijskih serija koje su, uz nezaobilaznu nelagodu, u stanju gledatelju pružiti nadu da je život, a ne samo preživljavanje, moguć i nakon propasti koja na nas vreba sa svih strana.

Our Flag Means Death (Naš barjak znači smrt, HBO Max)

Ako vam u ovim tmurnim vremenima treba bijeg u smijeh, u priču neopterećenu problemima suvremenosti, novi akcijski sitcom labavo baziran na životu stvarnog povijesnog lika Stedea Bonneta, engleskog aristokrata iz ranog 18. stoljeća koji je uslijed krize srednjih godina napustio ženu i dvoje djece pa se upustio u kriminalne vode postavši kapetan piratskog broda, najbolji je izbor. Apsurdnu, gotovo crtićki komičnu komediju osmislio je David Jenkins, a producirao, djelomično i režirao te uz Rhysa Darbyja (legendarnog menadžera iz serije “Flight of The Conchords”) odigrao jednu od glavnih uloga Taika Waititi. Svaka epizoda prati zaseban pohod ovog wannabe pirata koji i sebi i svijetu pokušava dokazati da je nešto više od gospodina, da nije određen svojom klasom i da u sebi ima i zvijer, a svaki je taj pokušaj nelagodan podsjetnik na to da je ondje tek svojih hirom, a ne zbog egzistencijalne nužde kao ostatak njegove posade ili rivala. Bonnet u svojim pustolovinama neočekivanog saveznika i mentora pronalazi u ozloglašenom kapetanu Blackbeardu, a njihovo prijateljstvo dosegne razmjere kojima je Jenkins, prema vlastitom priznanju, odlučio provocirati povjesničare i mit o muškosti.

Jelena Svilar, Portal Novosti