ALMA VIVA: „Mediteranski” film koji je osvojio srca naše publike

Mreža festivala Jadranske regije je projekt koji je započeo silom prilika, u doba pandemije i zatvaranja društvenih aktivnosti kao zajednička inicijativa filmskih festivala u Zagrebu, Sarajevu, Herceg Novom i Beogradu (FAF). U međuvremenu su ograničenja ukinuta, mreža proširena za još jednog predstavnika (ljubljanski LIFFE), a program koji je 2020. godine puštan preko internetskih platformi postao je „putujući” po navedenim festivalima. Uspostavljena je i nagrada koja je dodijeljena na kalendarski posljednjem događaju, FAF-u u Beogradu, a najboljim filmom po ocjeni regionalne festivalske publike proglašen je uradak „Alma Viva“ francusko-portugalske autorice Cristele Alves Meire, koji je bio uvršten i u vrlo bogati program ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala.

Ima neke poetske pravde ili možda prije prijatne ironije u tome da jedan distinktivno živi, topli, po svemu „mediteranski” film osvoji srca publike u regiji nastaloj oko jednog mediteranskog „zaljeva”. Nije tu toliko stvar geografije, povijesti, sociologije i ekonomije, jer Mediteran je, prije svega, stanje duha koje je savršeno razumljivo na njegovim sjevernim, južnim, istočnim i zapadnim krajevima, pa čak i preko oceana. “Alma Viva” je možda francusko-portugalska koprodukcija, ali ovakav film možemo zamisliti i u nekoj „jugoslavenskoj” produkciji, a publika je to odlično razumjela i znala cijeniti.

Kao i svakog, tako i ovog ljeta Salomé (Lua Michel, redateljičina kći), djevojčica predpubertetske dobi, na školski raspust odlazi u rodno selo svoje majke, negdje u brdima Portugala. Većinu godine provodi s majkom (Corado) u Parizu gdje ova živi i radi. Na ovom mjestu treba istaknuti još jednu poveznicu Portugala i ovih krajeva: „pečalbarsku” kulturu potrage za srećom u sjevernijim, odnosno zapadnijim krajevima Europe. Iako može birati između tete, ujaka i nekih svojih vršnjaka, Salomé se najbolje razumije s bakom Avó (Catalao) koja je i najspremnija sudjelovati u njenim igrarijama, za ukus bakine generacije suviše seksualiziranim, ali još uvijek dovoljno naivnim. Salomé tako svoju baku uči „tverkanju”. No, i baka ima čemu naučiti svoju unuku. Avó, naime, ima status lokalne vještice koja svojim vradžbinama može makar djelomično oblikovati realnost.

Ljetna idila koju autorica ovdje uzima kao jednostavnu činjenicu, u cjelini, s prednostima i nedostacima, biva naprasno prekinuta bakinom iznenadnom, moguće čak i neprirodnom smrću. Baka je možda bila otrovana od strane svoje rivalke Gracinde (Quina) koju je njen muž varao s Avó, i to preko ribe koju je iz Gracindine kuće donijela upravo Salomé. Osjećajući određenu krivicu zbog svoje možebitne „uloge” u bakinoj smrti, a još više želju da održi vezu s pokojnicom, djevojčica oblači bakinu ljetnu košulju koja joj stoji kao haljina, a preko tog komada robe, izgleda, dolazi i bakin duh, pa Salomé počinje mjesečariti i u tom stanju izvršavati bakinu volju i želju za osvetom „iz groba”.

U „stvarnom svijetu” se, pak, događaju jednako čudne stvari, samo u nekom drugom ključu. Naime, cijela proširena obitelj se mora okupiti, pokojnica je imala više djece, neka su ostala uz nju, dok su druga sreću potražila u urbanim središtima Portugala ili u Francuskoj, a kako tko od rođaka dođe, tako upada u specifično stanje uma koje uključuje i svađe, prije svega, ali ne i isključivo, oko nasljedstva. Situaciju ne popravlja ni to što je cijela familija na „lošem glasu” u selu zbog svojih navodno natprirodnih moći, a seljani su prilično sujevjerni i spremni reagirati.

Iz opisa radnje je sasvim jasno zašto bi „Alma Viva“ bila film po ukusu festivalske i općenito filmofilske publike s naših prostora, budući da svoje reference, filmske, a naročito mentalitetske, ne skriva. Od filmskih, tu je svakako Fellini i njegov „Amarcord“ (prije svega u tretmanu proširene obitelji), dok su mentalitetske itekako bliske publici, u načelu i u pojedinostima. Također, valja istaći lakoću s kojom temi i razradi pristupa Cristele Alves Meira za svoj dugometražni prvijenac, oslanjajući se na svoja sjećanja koja su istovremeno i sasvim autentična i univerzalno prepoznatljiva, bez prijeke potrebe za naglašavanjem pojedinih elemenata, bilo da se tu radi o vradžbinama, sujevjerju, seoskom mentalitetu rulje ili, pak, snolikom okruženju ljeta.

Alves Meira fino održava i tonalni balans između ozbiljnog, komičnog i žanrovski napetog, prije svega dobrim izborom i sjajnom režijom glumaca. Autorica uspijeva napraviti fino uštimani ansambl od mješavine lokalnih naturščika i glumaca, uglavnom karakternih, te stoga i nepoznatih izvan strogih konteksta, što frankofone, što luzofone kinematografije. Francusko-portugalski miks je prisutan i u tehničkoj ekipi filma, tako da je doprinos „domaćeg” oka u vidu direktora fotografije Ruija Poçasa dragocjen, baš kao i „strani” pogled montažera Pierrea Deschampsa, dok našim gledateljskim emocijama najefektnije upravlja kompozitor Amin Bouhafa podižući tenziju pulsiranjem i poentirajući orkestracijom. 

Inteligentno napisan, postavljen i izveden, „Alma Viva“ spada sasvim blizu kreativnog vrha ovogodišnje europske produkcije. A nešto od toga je, doduše, i u oku promatrača.

Autor: Marko Stojiljković/ Lupiga.com