 stigao u kina 1995. godine, promijenio je način na koji publika i Hollywood gledaju na trilere. Međutim manje je poznato da je malo nedostajalo da film uopšte ne bude snimljen – barem ne onakav kakav danas poznajemo.){kind=link}
Foto: New Line Cinema/Allstar
Kada je Seven (Sedam) stigao u kina 1995. godine, promijenio je način na koji publika i Hollywood gledaju na trilere. Međutim manje je poznato da je malo nedostajalo da film uopšte ne bude snimljen – barem ne onakav kakav danas poznajemo.
Fincherov povratak iz “filmskog pakla”
David Fincher je nakon traumatičnog iskustva s filmom Alien 3 bio siguran da više nikada neće režirati. “Radije bih umro od raka debelog crijeva nego snimio još jedan film,” izjavio je tada. Ipak, scenario Andrewa Kevina Walkera – posebno originalna verzija sa čuvenim, brutalnim završetkom – uvjerio ga je da napravi izuzetak. Studio je, međutim, bio zabrinut. Testne projekcije sugerisale su da je kraj filma “previše mračan” i da bi mogao odbiti publiku. Fincher je odbio kompromis i inzistirao da film završi upravo s “kutijom” – scenom koja je danas jedna od najpoznatijih u historiji trilera.
Film koji je definirao novi mračni talas
Seven je bio šok za publiku 90-ih: sumoran, kišom natopljen grad bez imena, serijski ubica John Doe koji orkestrira zločine prema sedam smrtnih grijeha i detektivi koji ga ne mogu nadmašiti, već samo pratiti njegovu igru. Morgan Freeman briljira kao umorni detektiv William Somerset, na pragu penzije, koji se udružuje s impulzivnim mladim kolegom Millsom (Brad Pitt). Njihov odnos nije klasični “buddy cop” kliše – oni ne postaju nužno prijatelji, već dvoje ljudi čije se razlike pretvaraju u zajednički ritam.
Posebnu dimenziju filmu daje Millsova supruga Tracy (Gwyneth Paltrow), koja privremeno vraća ljudskost u njihov sumorni svijet. Ta ljudskost čini završnicu još potresnijom.
Vizualni i filozofski mrak
Kinematograf Darius Khondji kreira atmosferu konstantne prijetnje – prigušeno svjetlo, mračni kadrovi i detaljno prikazane posljedice zločina. Važno je naglasiti da Fincher nikada ne prikazuje same ubistva; ono što gledatelji vide su posljedice, pažljivo aranžirane scene zločina koje šokiraju i fasciniraju istovremeno.
Zločini nisu samo brutalni, već i simbolični: prejedeni muškarac koji utjelovljuje proždrljivost, advokat koji plati “cijenu mesa” za pohlepu. John Doe nije obični psihopata – on je ideolog, svojevrsni mračni propovjednik.
Završetak koji je promijenio sve
Kraj filma – famozna scena s kutijom – djeluje neizbježno, jer je svaki kadar prije toga gradio osjećaj da se tragedija mora dogoditi. Dok su studiji htjeli “lakši” rasplet, publika je reagirala suprotno – masovno su gledali film i učinili ga klasikom.
U godinama koje su uslijedile, nastali su brojni nastavci (Kiss the Girls, Along Came a Spider), ali nijedan nije ponovio isti učinak. Seven nije samo film o zlu – to je uranjanje u zlo, priča koja gledatelja prisiljava da razmišlja o svijetu u kojem dobro i zlo nisu jasno razdvojeni.
Danas, tri decenije kasnije, Seven je i dalje svjež i aktuelan. Njegova poruka i atmosfera govore da publika ponekad želi upravo ono od čega je studio najviše strahovao – istinu koja nije uljepšana.
federalna.ba/The Guardian