Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani.
Buenos Ajres i tango su skoro sinonimi pošto je ovaj ples integralni deo argenitnske metropole. Možete ga naći širom Buenos Ajresa: u legendarnim kafeima, milongama ili dok šetate kroz autentična naselja grada.
Mehur nekretnina je prepukao, a niko ga nije predvideo. Dobro, to baš i nije istina, predvideli su ga junaci knjige i filma „The Big Short“ („Oklada stoljeća“), kladili se da će sistem već jednom, i to ubrzo, pasti i – dobili.
Iako je prvi dobitnik Oskara Emil Dženings, nemački glumac koji je pravio propagandne filmove za naciste tridesetih godina, pravi pobednik te godine bio je pas.
„Fudbal je popularan“, primetio je Horhe Luis Borhes, „zato što je glupost popularna.“ Na prvi pogled, predubeđenje ovog argentinskog pisca u vezi sa tom „prelepom igrom“ naizgled odražava stav bilo kojeg današnjeg fudbalskog hejtera, čije se lenje opaske ponavljaju kao neki refren: „Fudbal je dosadan. Previše je nerešenih rezultata. Ne podnosim lažne povrede“.
Ova knjiga, kao i sve knjige na svetu, govori o traženju sreće, kaže nam autor u posveti, pre početka. A početak je pesimističan: gorki stihovi iz Kur-ana koji uokviruju delo govore da je svaki čovek uvek na gubitku. Derviš, šejh Ahmed Nurudin, narator i subjekt, gotovo lirski, sreću nije našao. Suočen sa smrću, traga za smislom svog postojanja, svodi račune sa samim sobom, pravi rezime jedne napete duhovne borbe.
"Ovo je čisti pakao. U satniji je najviše 30 vojnika. Nikad nismo prošli kroz ovakav pakao. Nažalost, ne mogu pisati o svemu. Ako sudbina dopusti, jednog dana ću ti pričati o tome. Staljingrad je jedno veliko groblje za njemačke vojnike. Broj žrtava raste iz dana u dan..."
Ono što se nekad kolokvijalno nazivalo "hrvatskim Hollywoodom", a to je filmska kuća Jadran film i njegovo sjedište u zagrebačkoj Dubravi, sada bi se prije moglo nazvati smetlištem.
