Htio bih da mogu za trenutak da stavim taj teret na nečija ramena, ispravim vrat i pogledam to što sam nosio. Potreban mi je saučesnik za nova otkrića.
Eto, prošao si pored malog djeteta, prošao si ljut, sa ružnom riječju, sa ozlojeđenom dušom; i nisi možda ni primjetio dijete, ali je ono tebe vidjelo, i lik tvoj, ružan i zao, možda je ostao u njegovom slabačkom i nezaštićenom srdašcu.
"Pa, Marianne, stigli smo do trenutka kada smo toliko stari, naša tela se polako raspadaju i mislim da ću uskoro krenuti tvojim putem. Znaj da sam tu, toliko blizu da ako ispružiš ruku, da me možeš dotaći."
Jer ko može reći da druga kakva misao neće doći do svesti o sebi i da taj grob u kome ćemo mi počivati neće biti kolevka jedne nove duše? Kakve duše, ja ne znam.
