Narodna predaja puna je priča o čudesnim bićima prirode. Nekada su bake znale svojim unucima pričati predivne priče u kojima su glavni likovi bili vile, patuljci, sirene, anđeli i u kojima su se opisivale njihove karakteristike, djelovanje te načini i oblici njihovog pojavljivanja.
Iznova se plete zamršeni mit od kojega Dylan bježi čitavog života. Nobelovu nagradu, ubijeđen sam, doživjeće jednako teško kao i breme “glasnogovornika generacije” koje mu je nametnuto šezdesetih godina prošloga vijeka
Kakuzo Okakura, rođen u Yokohami 1862. godine, bio je književnik, kritičar umjetnosti, povjesničar, istraživač i nadasve čovjek široke naobrazbe za kojega je slikar John La Farge napisao: “On je najinteligentniji kritičar umjetnosti – a, mogu reći, i svega što znam…”
“Da bismo danas obuhvatili svijet, koristimo jezik koji je bio utvrđen za jučerašnji svijet. I tako nam se čini da život prošlosti bolje odgovara našoj prirodi, samo zbog toga što bolje odgovara našem jeziku. Svaki napredak otjerao nas je malo dalje od navika koje smo tek zadobili, i mi smo zapravo izbjeglice koje još nisu utemeljile novu domovinu.”
Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Primjer kako se rod uvijek povezivao s klasom slika je dekadentne buržujke koja se prikazuje stereotipno i često povezuje s kolaboracijom, dok emancipacija pripada ženama iz naroda.
Voda, kad ide nizbrdo, rješava otpore tako da ih zaobilazi ili ih preskače. Ako je veća potreba za uravnoteženjem, ona će navaliti i sve preskakati ili rušiti pred sobom. Ako je manja, polako će zaobilaziti kamenje i prepreke, cijepati se na dva toka ili više i opet se nalaziti negdje na dnu, u nekom jezeru, u nekoj novoj cjelini.
Možda bi bilo korisnije za sve kada bi muzičari, umesto da pričaju o „nekakvoj krizi nekakvoga morala“, više govorili o tome kako muzika sve više počinje da liči na svaku drugu proizvodnju i da se to u rastućoj meri odražava na njen kvalitet.
