 bio je nizozemski barokni slikar, najsnažnija je i najsvestranija ličnost u nizozemskoj umjetnosti 17. stoljeća. Noćna straža je njegovo slavno remek-djelo iz 1642.godine.){kind=link}
Rembrandt Harmenszoon van Rijn (Leiden, 15. srpnja 1606. – Amsterdam, 4. listopada 1669.) bio je nizozemski barokni slikar, najsnažnija je i najsvestranija ličnost u nizozemskoj umjetnosti 17. stoljeća. Noćna straža je njegovo slavno remek-djelo iz 1642.godine.
Rembrandt Harmenszoon van Rijn (Leiden, 15. srpnja 1606. – Amsterdam, 4. listopada 1669.) bio je nizozemski barokni slikar, najsnažnija je i najsvestranija ličnost u nizozemskoj umjetnosti 17. stoljeća. Noćna straža je njegovo slavno remek-djelo iz 1642.godine.
SADRŽAJ
Noćna straža opisuje skupinu na čijem čelu se nalaze kapetan Frans Banning Cocq i poručnik Willem van Ruytenhurch. Djelo opisuje trenutak u kojem kapetan izdaje zapovijed da se stupa van; poručnik zapovijed još nije prenio, a niti je itko drugi svjestan da je izdana zapovijed. U ovom zaokretu događaja nalazi se teško nadmašivo djelovanje strukturne koncepcije slike. Odabran je trenutak u kojem svako pojedinačno biće postaje član kolektivnog događanja upravo u trenutku kada sam izvršava svoju obvezu. Samo tako može biti jasno upozoreno na trenutak koji prethodi prijenosu zapovijedi. Rembrandt rabi prigodu da pruži točnu i finu sliku energičnosti i žurbe svakodnevnog života ove skupine – i da je na isti način opiše kao kolektivnu, aktivnu cjelinu koja ujedinjuje.
Zanimljivo je napomenuti da je slika svoj općeprihvaćeni naziv dobila tek u XIX. stoljeću zbog problema sa starenjem i tamnjenjem boje, što je nedavno otklonjeno višegodišnjom restauracijom, a usprkos svom impozantnom formatu slika je izvorno bila veća, no nakon premještanja u manji prostor ratne sobe Vijećnice ona je umanjena.
Na prvi pogled može se vidjeti kako Rembrandt daje prednost prikazivanju općeg događaja nad vjernom izradbom pojedinačnih portreta. Kroz prvi plan dominiraju likovi kapetana i poručnika u hodnji. Kapetanova uzdignuta ruka i neznatno otvorena usta pokazuju da govori. Pritom on ne gleda u poručnika koji prima zapovijed. Likovi lijevo i desno od ulaznog luka također sudjeluju u razgovoru; ispod njega stjegonoša podiže svoju zastavu. Dio ljudi uzima koplja oslonjena na zid zgrade desno, dok ostali nastavljaju stupati kroz lučni ulaz. Dječak s prevelikom kapom naslikan je lijevo u prvom planu; on je potrčao s praznim rogom za barut. Mušketir odjeven u crveno stoji do njega puneći pušku. Desno od njega, poluskriven od kapetana, vidi se lik u vrećastim hlačama kako sa strane prilazi nadesno i diže pušku kojoj su usta cijevi vidljiva između kapetana i poručnika. Čovjek iza njih, s ispruženom rukom, pokušava podesiti kut paljbe iz svoje puške. Odsjaj cijevi uočljiv je neposredno pokraj bijelog pera na poručnikovu šeširu. Desno od poručnika starac otpuhuje spaljen barut s okidača kamenjače. Sasvim desno bubnjar iskušava svoj instrument. Isto tako treba spomenuti i dva ženska lika. Prvi, u zlatnoj haljini, ima torbu i mrtvu kokoš koja visi o njezinu pojasu s kandžama okrenutim prema gore, a u ruci drži rog za piće. Drugi ženski lik je gotovo sasvim skriven iza prvog.
FORMA
U baroku prevladava slikovitost ( nema oštrih obrisa, mekani prelazi između svjetla i tame, mrlja) dubina (dijagonalno kretanje, iluzija beskrajnog prostora), otvorena forma (nema podređivanja kadru), jedinstvo (međusobno prožimanje svih dijelova), nejasnost (nejasnoća detalja, težnja za nejasnim, neizvjesnim, nejasni izvori svjetlosti, nema jasnih obrisa).
Naime, na ovoj slici mogu nas impresionirati brojne ravne linije koje grade obrise fasada u stražnjem planu, koplja i puške, zastave, kapetanov štap i druge elemente. Na zidu u stražnjem planu vide se neke vodoravne crte u karnižu, zajedno s okomitim crtama, kao što su one na desnoj strani, gdje je zid izbočen, te s obje strane lučnog zida. Premda ove linije ne prelaze preko cijele površine, ipak stvaraju dojam mreže okomitih i vodoravnih crta preko cijele slike – no one su samo nagovještene, jer pojedinačne linije nisu oštro iscrtane, nego se, stalno prekidane, na tamnoj površini mogu otkriti uz poteškoće. Stoga bi bilo pretjerano tvrditi da je ovdje riječ o mreži. Struktura ostaje otvorena i ne povezuje format. U ovaj sustav ravnih linija upleten je lanac malih okruglih oblika.
Unatoč činjenici da mali detalji pojedinih oblika neutraliziraju težnju za prepoznavanjem smjerova, može se govoriti o gruboj simetriji, ali samo s općenitog gledišta, dakle u smislu dva krila koja se otkrivaju prema stranama. Središte ove dvostruke forme može se vidjeti u dva najopsežnija i ključna elementa osvjetljenja: poručniku i djevojčici. Kapetan, koji je prikazan krajnje tamno, time se može integrirati u simetričan uzorak, skoro uokviren unutar slike. Ovaj potonji proces ga odvija od ostatka strukture – oblikom nekakva pravokutnika.
Otvorenost i divergencija svijetlo-tamne strukture su velike, ali ipak ne toliko da bi se mogla poricati tendencija oblikovanja ujedinjenog uređenja. Pravokutnici, ovalni lukovi, spiralni oblici, simetrija lijevo-desno – u svakom slučaju, promatrač upire pogled u smjeru osnovnog geometrijskog reda. Ipak, on se ne može uhvatiti. Elementi spontanosti pokreta, čak nereda, potvrđuju se još jače, ponovno izazivajući promatrača na otvorenje općeg sustava.
Izvori:
https://hr.wikipedia.org/wiki/No%C4%87na_stra%C5%BEa
http://www.jutarnji.hr/nocna-straza–kratka-analiza-rembrandtova-remek-djela/156939/
Bockemühl, Michael (2006), Rembrandt, Zagreb: Taschen/V.B.Z.
Jakubin, Mirjan (2004), Vodič kroz povijest umjetnosti + vremenska lenta, Zagreb: Školska knjiga
Likovna umjetnost