 gdje knjige i čitanje zauzimaju središnje mjesto u tom važnom životnom trenutku.){kind=link}
Foto: Lava Lab
U savremenim narativima za djecu i mlade rijetko kad se pojavi djelo koje na tako nježan i suštinski način dotiče proces odrastanja kao što to čini italijanski strip „Pripovedač” („Il Contastorie“, tekst Tereza Radiče, crtež Stefano Turkoni, za srpski jezik u izdanju „Aleja izdavaštva“, prevod Tamara Andrić Atanacković) gdje knjige i čitanje zauzimaju središnje mjesto u tom važnom životnom trenutku.
Smješten u šezdesete godine prošlog vijeka, u srce brazilske Amazonije, ovaj strip prikazuje proces inicijacije kao složen, unutrašnji prelaz u kojem se prepliću pejzaži, riječi, putevi i tišine. U središtu priče su dva brata – jedanaestogodišnji Pedro, sanjar i zaljubljenik u knjige, i stariji Cent, nemirni pustolov i majstor priče.
Kroz njihovu dinamiku i lične putanje otkriva se trojstvo koje oblikuje svaku ljudsku transformaciju: čitanje, maštanje i putovanje. Ove tri sile nisu dodatak niti sporedni elementi u procesu odrastanja – one su njegova suštinska snaga. Kod Pedra i Centa one se pojavljuju u različitim oblicima, ali se međusobno dopunjuju, gradeći most između unutrašnje zrelosti i spoljašnje stvarnosti.
Jedan od ključnih elemenata stripa jeste njegova struktura: priča je podijeljena u deset poglavlja, od kojih svako nosi naziv neke od poznatih knjiga za djecu i mlade. Ova intertekstualna arhitektura nije slučajna – svaka knjiga postaje tematski ključ za razumijevanje konkretnog poglavlja u stripu, duhovna mapa iskustava kroz koja Pedro i Cent prolaze.
Tako odmah u prvom poglavlju, nazvanom „Baron na drvetu“ po romanu Itala Kalvina, upoznajemo Pedra kao dječaka koji stvarnost voli da posmatra kroz lišće mašte, iz krošnji priča. On, poput Kalvinovog Kozima, bira da ne siđe s grane svoje unutrašnje slobode. Poglavlje „Petar Pan“ dotiče temu vječnog djetinjstva i suočavanja s činjenicom da niko zaista ne može ostati dijete – ali da se dječji pogled na svijet može sačuvati kroz način odrastanja. „Grof Monte Kristo“ nije samo priča o osveti već i traganje za pravdom i istinom u svijetu punom obmana – poruka koja snažno odjekuje u jednom od ključnih moralnih trenutaka stripa.
Kao crvena nit priče i naziv jednog od poglavlja, tu je roman „Čarobnjak iz Oza”, koji putovanje prikazuje kao metaforu unutrašnjeg rasta – priliku za samospoznaju i otkrivanje ličnih vrlina sa svakom savladanom preprekom, ali i priliku da se otkrije istina skrivena iza zanesenosti prividima.
Ovakva upotreba književnih referenci nije samo omaž klasičnim djelima već i složen narativni gest kojim se pokazuje da inicijacija nije proces bez korijena i da se uvijek oslanja na kulturnu, čitalačku i emotivnu baštinu čovječanstva. Pedro ne prelazi granicu djetinjstva sam – on sa sobom nosi sve one junake o kojima je čitao, njihove dileme i poraze, njihove tihe ili velike pobjede.
Čitanje je prvi most između bezbjednog svijeta djetinjstva i složenosti stvarnosti. Kroz knjige mladi upoznaju različite živote, kulture, ideje i dileme. Riječi pisaca postaju vodiči koji otvaraju um, pomažući razvoj empatije, kritičkog razmišljanja i unutrašnje snage. Čitanje nije samo pasivno primanje informacija već i aktivno uključivanje u svjetove i situacije u kojima se možda nikada ne bismo našli.
Čitanje, u tom smislu, ne funkcioniše samo kao prenošenje znanja već i kao unutrašnja geografija rasta. Kroz priče Pedro stupa u kontakt s arhetipskim temama, poput slobode, prijateljstva, izdaje, ljubavi, tuge. Svaka knjiga donosi ne samo odgovor već i novo pitanje. Nudi prostor za identifikaciju, ali i za prihvatanje različitosti. Knjige ga ne uče šta da misli, već ga podstiču na emocionalni angažman i reakcije.
Maštanje je produžetak čitanja, ali i njegova nadogradnja. To je prostor u kojem Pedro ne samo da pamti ono što je pročitao već to i preobražava u sopstvene slike, snove i razumijevanja. Mašta je most između riječi i svijeta. Maštanje nas uči kako da postanemo neko drugi a da pritom ne izgubimo svoje ja. Ono priprema mladog čovjeka za složenost stvarnog života, dopuštajući mu da ga prvo zamisli.
Putovanja, bilo fizička ili unutrašnja, čine treći stub inicijacije. Kroz Centa – koji se kreće, otkriva nova mjesta, dolazi u kontakt s nepoznatima i strancima – strip uvodi dimenziju neposrednog iskustva, opasnosti od stranputica, sopstvenih slabosti, gubitka i ranjivosti. Ne postoji sazrijevanje bez dodira s nepoznatim. U trenucima kad se gubi orijentacija, upravo ono što je pročitano i zamišljeno postaje unutrašnji kompas.
U tom smislu, „Pripovedač“ ne prikazuje inicijaciju kao linearan proces. Ona je slojevita, isprepletena glasovima i slikama, trenucima tišine i bujicom riječi. Pedro i Cent ne „postaju“ odrasli – oni uče da nose složenost života na način dostojan onoga što su pročitali, osjetili i iskusili. Čitanje ne zamjenjuje stvarnost, već je osvjetljava. Maštanje nije bijeg od stvarnosti, nego laboratorija života. Putovanje ne otkriva samo pejzaže već i granice koje nam valja preći da bismo pronašli svoje mjesto pod suncem.
Na kraju, možda baš kao Pedro, shvatimo da odrastati ne znači napuštati djetinjstvo, već mu se vraćati s razumijevanjem. „Ispit zrelosti” uspješno polažu samo oni koji i kao odrasli nastavljaju da maštaju i vjeruju u snove. I možda, baš kao Pedro i Cent, svako od nas mora prvo pročitati deset priča da bi napisao svoju.
Prenosimo sa prijateljskog sajta Lava Lab