Bombardirane društvene mreže, TV program, radio, novine, portali… Crni medijski scenarij bogato izmiješanog sadržaja raznih glasina, javnih mijenja, ideja, zastupanja, prijedloga i nagađanja rezultirao je masovnom histerijom i panikom. Narušen osobni mir, zabrinutost, neizvjesnost, strah, paranoje, stres…
Piše: Goran Terzić
Ovo su samo neka obilježja koja su, u manjem ili većem rasponu, dio naše „nove stvarnosti“. Pomalo depresivan, uznemirujući naziv. Stvarati nešto novo od onoga što je već poznato, definirano i u većini slučajeva predviđeno? Stvarati novo od onoga do u detalje isplaniranog, poremetiti normalan tok? Napokon je demantiran moj podcjenjivački stav prema onoj poznatoj, meni patetičnoj i izlizanoj, mudrosti „nikad ne znamo što nam donosi sutrašnji dan“.
Ipak, nisam očekivao da će se budućnost toliko okrutno poigrati i natjerati nas da promijenimo duboko ukorijenjene navike tako da nam podvali masku i dezinficijens među „must have“ potrepštine kad izlazimo iz kućnog pritvora na bojno polje kamuflirano u obliku trgovine, ljekarne, bolnice, pošte… Čudno je to kako jedna iznenadna pojava, kao što je pandemija Covid-19, udari na ono najpoželjnije, najskuplje i u većini slučajeva nedostatno i reducirano čovjekovo obilježje – slobodu. Neke bitke valjda nikad ne prestaju niti završavaju mirom, samo povremeno jenjavaju, a iznenadno buknu onda kada to najmanje očekujemo, kada smo hipnotizirani spokojnošću koja nam otupljuje reflekse.
Da ne bude sve tako crno i mračno, mjere zaštite su popustile i kretanje je donekle slobodnije. Ipak, kraj olakšanja nastupa onda kada u glavi začujem dio, već odavno postavljen na „repeat“, „uz pridržavanje epidemioloških mjera“. Dakle, može sve, no uz dozu rizika i odgovornosti. Pa, donekle utješno.
Kulturom do psihološke dobrobiti
Čovjek je društveno biće koje teži ostvarenju sebe kroz interakciju s okolinom kojoj se „ulaguje“ kako bi postao društveno prihvatljiv i priznat čime njegov status postaje valjan, a identitet definiran. Važnu ulogu u tzv. socijalizaciji ima i kultura, kao niz svakojakih tvorevina čije upoznavanje omogućuje internalizaciju vrijednosti, bez obzira jesmo li proizvođač ili potrošač kulturnih sadržaja. Naravno, opće je poznato da kultura zadovoljava psihološke i društvene potrebe. No, tu dolazimo do problema. Većina kulturnih sadržaja poput koncerata, kazališnih predstava, izložbi i dr., uključuju kolektivna okupljanja konvencionalne gomile koja trenutno nisu preporučljiva, stoga se, primjerice, broj sjedećih mjesta za gledatelje proporcionalno smanjuje s povećanjem broja zaraženih.
Ipak, kultura se neprestano mijenja, kumulativna je i ne pada pod pritiskom. U skladu s tim, kao razborito stvorenje, čovjek se ponekad mora prilagoditi općeprihvaćenim propisima koji prevladavaju u pripadajućoj zajednici. Sve u svemu, sadržaji su ipak tu. A postoji li bolji način da sačuvamo psihološku dobrobit u ovim kriznim vremenima od relaksirajućih, poučnih i kreativnih sadržaja kao što su koncerti, kazališne predstave, razne izložbe, posjete knjižnicama i sl.? Iako nemilo, ljubitelji kulture se na ovaj ili onaj način svakodnevno prilagođavaju novonastalim uvjetima kako bi poštovali mjere sigurnosti, ali i nesmetano uživali u bogatstvu raznolikih sadržaja.
Odgovornost prema sebi i drugima
Odgovornost znači savjesno, valjano obavljanje dužnosti. Svaki zadatak ili čin vlastitog izbora, ovisno o načinu kojim smo se vodili prilikom njegova izvršavanja, donosi određene beneficije ili kazne. No, puno važnija stavka odgovornosti je ta da, što god radimo, rezultat ne utječe samo na nas, već i na okolinu. Iako, iskreno, živimo u svijetu gdje je savjest ljudi pomalo otupjela, vjerujem da se kod većine zadržala ona prirodna, a u ovoj situaciji i intuirana odgovornost koja proizlazi prvenstveno iz odgoja. U skladu s tim, kako bi pandemiju što prije ostavili iza sebe, nadam se kako će se svi maksimalno potruditi njegovati zajedničku odgovornost.
Kultura po mjeri odgovornosti
U nastavku slijedi nekoliko pravila, savjeta te ideja kako odgovorno „rukovati“ kulturom kako bi i dalje bila dostupna, a time ne stvarala rizik i žarišta oboljenja.
Napomena koju slušamo iz dana u dan… Zar prati ruke nije automatska radnja na koju nas nitko ne bi trebao podsjećati? Kućni odgoj? Intrigantno je da se u medijima neprestano potencira ovaj nonsens. Nije ni čudo da se pojavio virus kada u obzir uzmemo veličinu planeta i sve ljude koji NE PERU ruke. Hmm, možda nije loše ponijeti i rukavice, reda radi. Nikad ne znamo tko nakon WC-a nije oprao ruke, a dirao je kvaku na izlazu.
Koristi zaštitnu masku i dezinficijens
Sredstvo za dezinfekciju ruku nije postavljeno na ulazu u knjižnicu kao prepreka koju trebamo zaobići, već kao mjera opreza. Slično je i s maskom. Dok sjedimo u kazalištu i gledamo komediju, maska nije namijenjena da ju spustimo ispod brade kako bi se nesmetano smijali i kapljično širili infekciju dok se pogledavamo sa susjedom udaljenim sjedalo ili dva od nas kako bi provjerili proživljava li istu emociju.
Ne mijenjaj mjesto sjedenja
„Vadi li on to nož ili pištolj? Pomaknut ću se do gospođe slijeva, do nje ionako nitko ne sjedi.“ Normalno je da ponekad nismo zadovoljni mjestom koje nam je određeno u kinu, no prazno sjedalo pored ne znači da se nonšalantno možemo premjestiti.
Projekcije na otvorenom
Moram pohvaliti ideju koja se provodi u parkovima nekih gradova… Kazalište i kino na otvorenom. Omogućen razmak i cirkulacija zraka, tople ljetne večeri, priroda… Svakako zanimljiva kombinacija ugodnog i korisnog.
I sam se često ustručavam tražiti pomoć knjižničarke, ali volim „kopati“ po policama i otvoriti svaku knjigu, čak i kada unaprijed odustanem od čitanja kratkog sadržaja jer na dodir korica nije imala „ono nešto“. Također, tko ne voli pomirisati listove nove knjige? Ipak, bilo bi dobro posjetiti knjižaru ili knjižnicu s već unaprijed pripremljenom temom ili čak naslovom knjige te upitati za prijedlog knjižničara.
Izbjegavaj miješanje s drugim grupama
Većina festivala i koncerata organizirana je na način da je publika podijeljena u grupe među kojima je razmak te je ograničeno miješanje među članovima različite grupe. „Ali nismo se vidjele 150 godina. Idem ju samo nakratko zagrliti, usput ću ponijeti i ovaj savršeni koktel da ga proba, naravno, koristeći moju slamku.“ Da, navikli smo sve dijeliti, grliti ljude i sl., no ipak se moramo suzdržati i pozdraviti se na decentniji način… Mahanjem, osmijehom…
Poštuj vremenska ograničenja
Istina, slike ili neki drugi umjetnički izlošci često nas ostave bez daha ili su toliko apstraktni da nam je potrebno više vremena kako bismo odgonetnuli o čemu se točno radi. No, nikako nije poželjno stvarati gužvu tako što ćemo kampirati pored izloška.
Prilagodbom do cilja
Naravno, ovo su samo neki osnovni prijedlozi vezani uz učestale situacije. Dakako, potrebno je predviđati moguće opasnosti i u skladu s tim razmišljati na koji ih način prevenirati te učiniti potrebne prilagodbe, no ne i stvarati dodatnu tenziju. Slažem se i s mišljenjima kako je cijela ova stvar besmislena, kako nas umara i dodatno opterećuje, no trenutno je najgore što možemo učiniti buniti se i protiviti propisanim mjerama. Neposlušnost može rezultirati samo potpunim otkazivanjem ionako rijetkih kulturnih događaja, a onda više nećemo zaspati pod dojmom odličnog koncerta, već uz tehniku brojanja… Ne ovaca, nego zaraženih.
By the way, ne kaže se bez razloga da u svakom zlu postoji nešto dobro. Cijela ova priča će nas zasigurno naučiti da ponekad ne može sve biti kristalno savršeno kao što smo zamislili te da ćemo do mnogih stvari ipak morati pješačiti težim putem. Tko zna, možda baš Covid-19 postane, a zasigurno već i je, inspiracija mnogim kreatorima kulturnih sadržaja kao poruka važnosti prilagodbe i kompromisa. Kompromisa sa samim sobom.