Nakon nastupa na dodjeli Nobelove nagrade Bobu Dylanu, Patti Smith je napisala esej u kojem je objasnila koliko joj znači Dylanov rad
Piše: Patti Smith (New Yorker)
Rodila sam se u Chicagu 30. decembra 1946. godine usred snježne oluje. Moj tata morao je pomagati vozaču taksija da se probije kroz snijeg. Kroz otvoreni prozor gledao je što se događa na cesti dok je majka imala trudove.
Bila sam sitna beba pa se moj otac trudio održati me na životu tako što me držao iznad kade s vrelom vodom da bih lakše disala. Razmišljat ću o njima na bini čikaškog Riviera Theatrea na svoj 70. rođendan.
Uprkos napetoj atmosferi, punoj emocija, koja je pratila predsjedničke izbore, trudila sam se tokom decembra baviti pozitivnim stvarima – pripremati se za proslavu Nove godine i brinuti se za obitelj. Ali, znala sam da me, prije nego što nastupim u Chicagu, čeka još jedan važan nastup u 2016. godini.
…
U septembru su me zamolili da nastupim na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade kako bih odala počast dobitniku Nobela za književnost čije je ime tada bilo još uvijek nepoznato.
To je značilo da ću nekoliko dana provesti u hotelu u Stockholmu sa veličanstvenim pogledom, gdje ću moći razmišljati i pisati. Odabrala sam jednu od svojih pjesama koja mi se učinila odgovarajućoj za nastup sa orkestrom.
Ali, kada je konačno objavljeno da je nagradu dobio Bob Dylan, ta ideja mi se više nije činila dobrom. Našla sam se u nepredviđenoj situaciji i više nisam znala šta da mislim.
Razmišljala sam da li sam dorasla tom zadatku? Da li bi Bob Dylan, kojeg nikada ne bih voljela razočarati, bio zadovoljan mojim nastupom? Pošto sam obećala da ću nastupiti, nakon dugog razmišljanja odlučila sam da ću otpjevati A Hard Rain’s Gonna Fall, pjesmu koju volim još od tinejdžerskih dana. To je i nadraža pjesma mog pokojnog supruga.
…
Od tog trenutka svo slobodno vrijeme trošila sam na uvježbavanje te pjesme, kako bih bila sigurna da znam svaki stih i kako bih svaki stih mogla uvjerljivo dočarati publici. Pošto i ja imam plavookog sina, s velikim sam zadovoljstvom pjevala samoj sebi. Naumila sam pjesmu izvesti upravo onako kako je napisana, u njenom originalnom tonalitetu, ali i onako kako to odgovara mojim sposobnostima. Kupila sam novo odijelo i podrezala kosu. Osjećala sam se spremnom.
…
Na dan dodjele nagrade probudila sam se malo napeta. Napolju je padala jaka kiša. Oblačeći se, prošla sam kroz pjesmu. U lobiju hotela srela sam prekrasnu Japanku obučenu u tradicionalni izvezeni kimono, koji je dosezao do tla i sandale. Imala je savršeno uređenu kosu.
Rekla mi je da je u Stockholmu kako bi odala počast svom šefu, dobitniku Nobelove nagrade za medicinu, ali vrijeme nije bilo na njezinoj strani, kako je rekla.
Izgledaš prekrasno, rekla sam joj, i ne postoji kiša ili vjetar koji bi to mogli promijeniti.
Dok sam stigla do koncertne dvorane, snijeg je počeo padati. Proba s orkestrom prošla je savršeno. Dobila sam garderobu u kojoj su mi poslužili čaj i toplu supu. Ljudi su radosno očekivali nastup.
…
Razmišljala sam o majci koja mi je prvi Dylanov album kupila a nisam napunila ni šesnaest. Bio je na sniženju i kupila ga je od svog bakšiša.
Izgledao je kao neko ko bi se tebi mogao svidjeti, rekla je.
Neprestano sam puštala taj album, a omiljena pjesma bila mi je A Hard Rain’s A Gonna Fall. Pomislila sam kako, bez obzira na to što ne živim u vremenu Arthura Rimbauda, živim u doba Boba Dylana.
Sjetila sam se i pokojnog muža i naših zajedničkih nastupa na kojima smo izvodili tu pjesmu.
…
I onda je došlo vrijeme za nastup. Orkestar je bio raspoređen na balkonu iznad pozornice na kojoj su sjedili kralj, kraljevska obitelj i laureati. Sve se odvijalo po planu. Dok sam sjedila, razmišljala sam o dosadašnjim laureatima koji su koračali prema kralju kako bi primili svoju nagradu. Herman Hesse, Thomas Mann, Albert Camus.
Kada je proglašeno da je Bob Dylan ovogodišnji dobitnik nagrade, osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa. Nakon što je pročitan dirljiv govor posvećen njemu, čula sam svoje ime i ustala. Kao u bajci, stajala sam pred švedskim kraljem i kraljicom i nekim od najvećih umova na svijetu, naoružana pjesmom čiji je svaki stih bio prožet iskustvom pjesnika koji ih je stvorio.
…
Nakon uvodnih nota čula sam sebe kako pjevam. Prvi stih koji sam otpjevala bio je pomalo nesiguran, ali bila sam sigurna da ću se ubrzo smiriti. Umjesto toga preplavila me bujica osjećaja i to takvom snagom da nisam bila u stanju nositi se s njom. Krajičkom oka vidjela sam veliki stalak televizijske kamere, sve uglednike i ljude iza njih. Nenaviknuta na takvu nervozu, nisam mogla nastaviti. Nisam zaboravila stihove, koji postali dio mene. Jednostavno ih nisam mogla izraziti na pravi način.
Čudni osjećaj nije prestao biti manje intenzivan niti je nestao, nego je okrutno ostao zalijepljen za mene. Bila sam primorana stati, izviniti se i onda iznova pokušati, bez obzira na svoje stanje, i pjevati cijelim bićem i dalje boreći se sa situacijom.
Bila sam itekako svjesna početka pjesme koji počinje stihom I stumbled alongside of twelve misty mountains, a završava stihom And I’ll know my song well before I start singing.
Dok sam sjedala, istovremeno sam osjetila bol poniženja koje nosi neuspjeh ali i čudnu spoznaju da sam uistinu ušla u svijet pjesme.
…
Kasnije, na prijemu, sjedila sam preko puta američke ambasadorice – prekrasne, elokventne Amerikanke iranskih korijena. Ona je do kraja prijema trebala pročitati Dylanovo pismo. Čitala je besprijekorno i nisam se mogla oteti dojmu kako u Dylanovom uglu stoje dvije jake žene. Jedna koja je posrnula i druga koja nije, a njihova zajednička misija jeste da veličaju njegovo djelo.
Kad sam se idućeg jutra probudila, padao je snijeg. U sali za doručak pozdravili su me mnogi Nobelovci. Pokazali su suosjećanje za moje vrlo javne napore. Rekli su mi da sam odradila dobar posao.
Voljela bih da sam bila bolja, rekla sam.
Ne, ne, odgovorili su mi, niko od nas to ne želi. Mi smo vaš nastup doživjeli kao metaforu naših vlastitih borbi.
Takve ljubazne riječi nastavljene su i tokom cijeloga dana pa sam se pomirila s pravom prirodom mojih nastojanja.
Zašto proizvodimo svoju umjetnost? Zašto nastupamo? Radimo to, prije svega, zbog zabave i transformacije ljudi. Sve što radimo, radimo za ljude. Pjesma ništa ne traži. Njen autor ništa ne zahtijeva. Stoga, zašto bih ja trebala tražiti nešto.
…
Kad je moj muž Fred preminuo, otac mi je rekao da vrijeme ne liječi naše rane nego nam daje sredstvo da se s njima nosimo. Shvatila sam da je to tačno kada su u pitanju veliki ali i najmanji problemi. Gledajući prema budućnosti, sigurna sam kako nevolje neće nestati i da ćemo morati i dalje biti oprezni.
Godina se približava kraju, 30. decembra izvešću pjesmu Horses sa svojim bendom, sinom i kćerkom, u svom rodnom gradu. Sve stvari koje sam vidjela, osjetila i zapamtila biće u meni, a kajanje koje me je toliko pogodilo pomiješat će se sa svim ostalim trenucima. Sedamdeset godina trenutaka, sedamdeset godina ljudskosti.
Tekst je izvorno objavljen u New Yorkeru
Oprema je redakcijska
(zurnal.info)