Obrazovanje umjetnika u suvremenom svijetu postalo je jako kompleksno. Više ne možemo govoriti samo o kategorijama kao što su slikarstvo, kiparstvo, grafika ili film jer danas gotovo da ne postoji umjetnik koji se bavi isključivo jednim medijem. Umjetnost je postala interdisciplinarna, višemedijska i kao takva sve teže podliježe bilo kakvoj klasifikaciji.
*Aeron Bergman, Alejandra Salinas i Irena Borić – “Forms of Education: Couldn’t Get a Sense of It”
Umjetnici kroz svoj rad danas sve češće perpetuiraju veliki spektar vještina od marketinga, preko PR-a, organiziranja izložbi, traženja sredstava za izvedbu rada, te produkciju i postprodukciju samog rada. Međutim, čini se da s ovakvim zahtjevima tržišta nove generacije mladih umjetnika nisu upoznate. Najčešće to shvate tek nakon završetka akademije, kada se nađu na tržištu rada. Tada počinju uviđati sistem kulturne politike i načine funkcioniranja, financiranja, natječaja, nakon čega dugo vremena ostaju zbunjeni. Ušuškani u studijski program i prepušteni inspiraciji, vrlo brzo, po izlasku iz balona, naći će se u problemu. Ne znajući kako napisati prijavu za financiranje rada, kojim fondovima se obratiti i slično, oni na kraju, nakon završene akademije, ostaju nepismeni.
Grupa kustosa, povjesničara umjetnosti i umjetnika iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, koji rade u obrazovnom sustavu, okupila se proteklog vikenda u Zagrebu, upravo na Akademiji likovnih umjetnosti, kako bi otvorili ovu veliku temu i prodiskutirali o problemima obrazovanja umjetnika. Za tu priliku je dan ranije organizirano predstavljanje knjige «Forms of Education: Couldn’t Get a Sense of It» koju su uredili Aeron Bergman, Alejandra Salinas i Irena Borić. Ovo izdanje problematizira proizvodnju i institucionalni okvir umjetničke edukacije naglašavajući konflikte i trenja, ali istovremeno njen kritički potencijal vidi kao izuzetno važnu opoziciju sve dominantnijim neoliberalnim stremljenjima. Publikacija donosi širok spektar tema, od problema podučavanja umjetnosti u okviru institucije, neoliberalne reforme obrazovnog sistema, do subverzivnih i alternativnih praksi umjetničkog obrazovanja. Prilozi autora obuhvaćaju različite perspektive od akademske, aktivističke, umjetničke, tehničke, eksperimentalne i poetične.
Razgovor i diskusija o umjetničkom obrazovanju otvorena je seminarom «Skice za kurikulum: oblici i izazovi umjetničke edukacije» koje je izvedeno u organizaciji udruge Slobodne veze, a u okviru projekta Kustoska platforma.
Seminar je bio otvorenog tipa i mogli su se pridružiti svi zainteresirani, a programski je okupio profesionalce iz polja umjetnosti kao što su kustosi, umjetnici, profesori na Likovnim akademijama, koji djeluju institucionalno ili izvaninstitucionalno, te na polju nezavisne umjetničke scene. Program se odvijao u tri panela: Od institucije do platforme: kustoska edukacija, Umjetničko obrazovanje – sadržaj, metode i publika i Samoorganizacija: drugačiji pristupi umjetničkom obrazovanju.
Problematiziranjem obrazovanja kustosa, koji još uvijek nema definiranu ulogu u obrazovnom sistemu visokoškolskih ustanova, otvoren je prvi panel «Od institucije do platforme: kustoska edukacija». O ulozi kustosa govorili su povjesničari umjetnosti i kustosi Ivana Meštrov i Klaudio Štefančić. Kao glavno pitanje nametnuo se način na koji kustoska praksa danas, kao sveprisutna i kao agent neoliberalnih kretnji, gradi i misli umjetnost današnjice te koliko je umorna i relevantna? Krenulo se od pretpostavke tko sve može biti kustos danas, što je posao kustosa, pa se ideja razvila sve do odnosa kustosa i umjetnika u cilju osvjetljivanja ovog odnosa. Ivana Meštrov, osnivačica Kustoske platforme, napravila je osvrt na kustoski program koji je prošla u Parizu na Ecole du Magasin, i koji je bio inspiracija za pokretanje nečeg sličnog u Zagrebu, skrećući pažnju da ne postoji sustavna edukacija kustosa. Klaudio Štefančić smatra da u današnje vrijeme kustos mora biti i menadžer i PR, autor tekstova, onaj tko komunicira s umjetnicima, i pritom navodi da još uvijek ne živimo u nekom razvijenom sustavu gdje bi kustos imao pomoć svih gore spomenutih stručnjaka da bi se u potpunosti mogao posvetiti istraživanju i razvoju koncepta same izložbe. Ovakav zaključak je proizvod prekarnog rada kustosa na polju nezavisne umjetničke scene, ali nerijetko i u galerijama, gdje kustos mora odrađivati sve poslove od osmišljavanja koncepta, pronalaženja sredstava, do koordiniranja, PR-a, itd. Diskusija se povela i oko pitanja grupnih izložbi i njihovog kuriranja, te odnosa umjetnik-kustos.
Silva Kalčić, moderatorica panela i profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, navela je da je četiri godine bila članica Vijeća za vizualne umjetnosti Ministarstva kulture, te da su tada u pravilnik unijeli obavezu plaćanja, ne samo produkcije radova, već i honorara umjetnika. Iako su donekle uspjeli podržati umjetnike kroz sustav Silva Kalčić zaključuje da su na neki način od sustava izigrani, jer je pravilnik usvojen tako da često može biti neispoštovan.
Na panelu «Umjetničko obrazovanje – sadržaj, metode i publika» sudjelovali su umjetnici koji predaju unutar akademskih institucija: Neli Ružić, Sandra Sterle, Dan Oki, Ines Matijević i Vlasta Žanić. Pokušali su odgovoriti na pitanja u kojem smjeru se odvija umjetnička edukacija danas; koji je položaj umjetničke edukacije uslijed neoliberalnih reformi koje utječu na korjenite promjene studija – od potpunog ukidanja pojedinih odsjeka do prilagođavanja neoliberalnom rječniku? Sandra Sterle, docentica na odsjeku Novih medija Umjetničke akademije u Splitu, je na početku istaknula da studenti moraju biti sumnjičavi, da moraju preispitati stvari i ako je potrebno pobuniti se protiv obrazovnog sustava; dati otpor onome s čime se ne slažu. Ines Matijević, profesorica na Likovnoj akademiji u Osijeku, je spomenula dobre primjere angažiranosti studenata u lokalnoj zajednici, i njihovo aktivno sudjelovanje u vizualnom identitetu grada. Navela je primjere dobre prakse na osječkoj akademiji kao što su akcija Cash&Carry i oslikavanje zida vrtića u centru grada. Međutim, do ovih aktivnosti se došlo isključivo zalaganjem profesora i njihovom izvananstavnom aktivnošću, što otvara jedan posve novi aspekt vezan za umjetničko obrazovanje i praksu. Je li na profesorima da organiziraju te aktivnosti i zašto u obrazovnom sustavu u Hrvatskoj ne postoje stručne osobe kao što su umjetnički menadžeri, koji bi organizirali upravo ovakav tip aktivnosti? Taj «kronični» problem je iznio Dan Oki (Slobodan Jokić) profesor filmske i elektronske umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu i na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dan Oki je govorio o osobnim primjerima zalaganja za studente koje je podrazumijevalo informiranje mladih generacija o menadžmentu i marketingu u umjetnosti, organiziranje umjetničkih praksi, a često je radio i selekciju za stipendije pogodne za studente. Navedene aktivnosti ne ulaze u opis posla profesora, i na samoj obrazovnoj instituciji bi se trebale naći službe koje organiziraju praksu i edukaciju u domeni umjetničkog menadžmenta, komuniciraju s udrugama, festivalima i ostalim akterima na lokalnoj i međunarodnoj sceni. Dan Oki rješenje vidi u promjeni odnosa nastavnog i nenastavnog osoblja na akademijama. Tako bi postojali menadžeri, laboranti, umjetnički istraživači, koordinatori i dr. koji bi uvelike pomogli pripremi umjetnika za karijeru.
*Časopis ŠUM
*Časopis ŠUM
Svoj doprinos na ovom seminaru su dali i umjetnici / umjetnički par Doplgenger (Isidora Ilić i Boško Prostran) te Andrej Škufica i Tjaša Pogačar koji su govorili u okviru panela «Samoorganizacija: drugačiji pristupi umjetničkom obrazovanju». Tjaša i Andrej su predstavili svoj rad na časopisu ŠUM, a bave se diskurzivnim praksama u umjetnosti i okrenuti su ka teoriji. U svom izlaganju su dali osvrt na odnos institucija prema mladim umjetnicima. Časopis ŠUM je pokrenulo nekoliko studenta sa Akademije u Ljubljani, koji su se prvobitno okupili oko projekta Boks, a kasnije osnovali časopis. Grupa mladih umjetnika koja uređuje ŠUM se tokom vremena mijenjala i uvijek ostajala otvorena za nove suradnike. U hodu su stjecali vještine prikupljanja sredstava za publikacije i honorare za autore tekstova. Također su govorili o nedostatku infrastrukture izvan akademije. Njihov program najčešće podržavaju umjetničke institucije koje vjeruju da je dobro razvijati kritički stav. Gostovanja i predstavljanje projekta u institucijama su im jako važni kako bi razvili dijalog s njima, ali i širim umjetničkim auditorijom, te otvorili širu perspektivu u sagledavanju diskurzivnih praksi. Napori mlade generacije da stvori novi sadržaj, kritički sadržaj, je za svaku pohvalu i zaslužuje podršku i prepoznavanje ne samo institucija već i ostalih aktera na kulturnoj sceni. Oni su stvorili prostor u okviru institucija, a postavlja se pitanje kakva je njihova šansa da kao umjetnici uđu u tu instituciju? To otvara potpuno novu temu o statusu mladih umjetnika u potrazi za poslom, jer čak i u situacijama kada ga sami stvore nisu u mogućnosti da žive od njega. Izgleda da su poželjni tek ako su dio programa koji sami osmišljavaju i djeluju kao prekarni radnici.
Umjetnički duo Doplgenger je naglasak stavio na poziciju umjetnika-amatera koji je postao važan za njihovu praksu u vidu stvaranja kritičkog znanja, te je i samo njihovo djelovanje emancipatorsko – da uče i da znaju. Pažnju su skrenuli na podršku i prepoznavanje njihovog programa od strane sustava, te na publiku koja posjećuje njihove seminare. U zavisnosti od seminara doseg publike varira. Smatraju da fakulteti i obrazovne institucije uopće ne sudjeluju u aktivnom povezivanju studenata sa sadržajima izvan svoje institucije.
*Doplgenger – izložba The Grammar of the Image, foto: Sandra Kosel
*Doplgenger – izložba The Grammar of the Image, foto: Sandra Kosel
Više nego neophodan, seminar je ukazao na goruće probleme kada je u pitanju položaj mladih umjetnika unutar obrazovnih institucija i van njih, i skretanje pažnje na nedovoljno angažiranje akademskog obrazovnog sustava da studente pripremi za snalaženje nakon završetka studija.
Globalizacija je nametnula nove modele kojima je potrebno prilagoditi postojeće sisteme, i osmisliti nove uloge i zanimanja, te funkcije unutar njih. Razvoj umjetnosti više ne podrazumijeva samo umjetnika, već cijeli niz angažiranih kulturnih menadžera, kustosa i marketing znalaca. Kulturna politika mora prepoznati nova znanja i potrebe kako bi ih podržala kroz svoj obrazovni sustav. Ovim seminarom otvorena je velika tema u polju umjetničke edukacije i kao takva predstavlja samo skicu za kurikulum. Da bi se postigli bolji rezultati i da bi cijeli ovaj poduhvat i zalaganje samo nekolicine aktera postali vidljivi i prihvaćeni, neophodno je organizirati konferenciju koja će okupiti djelatnike iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, te Ministarstva kulture, Muzejskih institucija, profesore sa Akademija i drugih fakulteta koji mogu postići zaključke na višem nivou i utjecati na promjene u samom sustavu.