Narodna predaja puna je priča o čudesnim bićima prirode. Nekada su bake znale svojim unucima pričati predivne priče u kojima su glavni likovi bili vile, patuljci, sirene, anđeli i u kojima su se opisivale njihove karakteristike, djelovanje te načini i oblici njihovog pojavljivanja.
Kazivanja o ovim čudesnim bićima postoje u brojnim kulturama od Sumerana do Egipćana, od Kine do kultura drevne Amerike. Za drevne narode ona su bila stvarnost, a sjećanje na njih dopire sve do današnjih dana preko narodnih predaja i drevnih zapisa.
Što naša narodna tradicija govori o njima? Folklorni zapisi i usmena predaja spominju raznovrsne duhove prirode, iako se često pod različitim imenima kriju ista bića. Etnolozi smatraju da je vjerovanje i štovanje duhova prirode u našim krajevima staroslavenskih korijena. Kao potvrdu za ovo, navode bizantskog povjesničara Prokopija iz VI. st. koji piše o južnoslavenskom štovanju rijeka, nimfa i drugih sličnih božanstava. No, nesumnjivo je prisutan i utjecaj antike.
Duhovi prirode mogu se podijeliti prema tome borave li u zemlji, zraku, vodi ili vatri…
Duhovi zemlje
Postoji velika raznolikost duhova zemlje, počevši od patuljaka, čudovišta (izraz “čudovište” upotrebljava se da označi ono čudnovato, ono što je različito od normalnog), pa sve do vila.
Čudovišta – usmena tradicija i folklorni zapisi spominju ih pod različitim imenima, ali najpoznatiji su orko i mrak. Naziv “orko” (lorko, njorko, lorgo, itd.) raširen je u Hrvatskoj i to uglavnom uz jadransku obalu. Naziv “mrak” (mračina, mračnjak) više je raširen u unutrašnjosti.
Čudovište se opisuje kao gorostasno noćno biće koje ima moć preobrazbe. Nalazi se u stalnom kretanju, širi se i skuplja, tako da može poprimiti veličinu najvećih životinja.
Predaja o orku vjerojatno ima korijene u antičkoj tradiciji; pretpostavlja se da naziv “orko” dolazi od naziva rimskog boga podzemlja Orka. Opisi prikupljeni od različitih zapisivača u različitim krajevima i vremenima kazuju sljedeće:
“Orko se obično pokazuje noću, kao mali magarac koji naraste ili se podigne jako visoko kad ga uzjašeš. Putnici naiđu na njega na putu, vraćajući se iz grada ili putujući u drugo selo. Ponekad se sam provuče umornom putniku između nogu. Ugodno se jaše pa se putnik opusti i ponekad zaspe. Orko se odmah transformira, naraste ili se podigne jako visoko i odnese putnika na sasvim drugu stranu od namjeravane.”
Opisuje ga se kao gorostasa koji može opkoračiti cestu. Velik je poput stabla oraha i nestaje u zoru kada pijevci zakukuriču. Predaja iz mjesta Svirče na Hvaru govori: “Orko je velik čovjek koji noću zapriječi put, raste i smanjuje se, širi ruke i noge.”
Patuljci su daleko poznatiji od čudovišta. Čovjekolikog su izgleda i ne viši od dva pedlja. U narodnoj predaji poznati su pod imenom: macić, malik, malić, kepec, starmal. Predaje o macićima najviše su raširene u srednjoj Dalmaciji, na Braču i Hvaru, na ušću Neretve, Pelješcu, Korčuli. Naziv “macić” dovodi se u vezu s mačkom koja se znala igrati s njima. Naziv “malik” više je raširen u Istri i Kvarneru i označava malog dječaka. Iako su imena različita, isprepliću se oko jednog te istog lika – dječaka s crvenom kapicom ili klobučićem. “Malik trče po putiću, va črjenen klobučiću.” O njemu se govori kao o jednom “patuljastom vražićku” koji voli zbijati šale s ljudima. Patuljci su nestalne ćudi i prevrtljivi, i za njih se ne može reći ni da su “dobri” ni da su “zli”. Druže se s ljudima, mogu im pomoći, ali i napakostiti. Priča se da su nekada bili čuvari rudnika u planinama i dok su ih oni obilazili, u njima nije bilo nesreća.
U Sućurju na Hvaru bio je običaj ostavljati fritule ispred vrata da domaćinima macić donese blago. Vjerovalo se da su skloni i manjim nestašlucima. Predaja kaže kako je znao ljudima sakriti životinje na nekoliko dana pa ih poslije vratiti. On je onaj koji konjima plete repove i grivu. Bračani ga nisu smatrali velikom štetočinom. Ribari su ga znali viđati oko svojih mreža. Opisivali su ga kao malog čovjeka s brkovima, bradom i crvenom kapicom, koji živi i na moru i u gori.
I orko i macić pripadaju drevnoj usmenoj tradiciji i danas su pod ovim nazivima uglavnom nepoznati. Ali to nije slučaj s vilama.
Vile su u narodnoj tradiciji najčešće opisivane kao prekrasne mlade djevojke rasutih dugih kosa, tijela nježnog i prozirnog, lakog kao u ptice, prelijepih očiju, ugodnog glasa, a odjeće bijele i zračno prozirne. “Bijela” je jedan od dva najčešća epiteta koji se posvuda pripisuju vilama (odnosi se na njihove haljine, kosu ili prozračnost tijela).
Na Pelješcu se sačuvala predaja koja kaže: “Vile su ti lipe divojke… Imaju žute vlasi sve do nogu i bile duge košulje…”
Drugi važan pridjevak vile je “posestrima”. Vjerovalo se da se čovjek može zbližiti s vilama tj. posestriti. Tada će mu njegova posestrima vila pomoći u nevolji. U narodu se pripovijedalo da svaki junak i čestit čovjek ima vilu posestrimu.
Ne tako davno, na Pelješcu je prije zahvaćanja vode s nekih izvora i iz škrapa bilo potrebno posestriti vile tri puta ovim riječima: “Fajen Jezus, zelene gorice, i uvaman posestrine vile, da biste mi zdravje udilile, za me i za koga iden!”
Vile su veliki poznavatelji iscjeliteljskih svojstava biljaka i minerala. Ta su znanja prenosile svojim miljenicima među ljudima koji su u narodu nazivani “vilenica” i “vilovnjak”, a držalo se da su nevini, čisti i pobožni ljudi.
Vilenica ili vilarka se postaje po odabiru vila i u selu ih može biti nekoliko. Buduća vilarka obično oboli od vilinske bolesti da bi se njima osobno ili drugim vilarkama koje ih liječe, vile javile u snu. Zapisi iz XVII. stoljeća dokumentiraju povijesno postojanje takvih osoba koje su u seoskim zajednicama imale veliki ugled. Liječile su travama, navodeći ljude da su ih djelotvornosti bilja podučile vile s kojima se druže.
Vile osobito vole djecu pa ih ponekad znaju i odnijeti. Na otoku Ugljanu se pričalo da su vile znale ponekad ukrasti dijete, hraniti ga i uzdržavati, da bi ga kasnije vratile uljepšanog i ugojenog, samo što nije smio pričati ni da je bio s vilama, ni gdje je bio. Otimale su i odrasle. Za vrijeme izbivanja iz zajednice, “miljenik vila” doživljavao bi preobrazbu jer bi mu vile podarile nešto od svoje mudrosti.
Prema kazivanju iz Zatona kod Obrovca: “U vezu s ljudima dođu tako da nekoga uzmu na par dana pa ga nauče kako se liječe razne bolesti, nauče ga neke tajne, koje su do tada samo njima bile poznate. Obično uzmu nekog mladog i lijepog momka ili mladu i lijepu djevojku.”
U okolici Karlovca pripovijedalo se da su vilenjaci ljubimci gorskih vila, kojima su one davale nešto od svojih moći kako bi mogli pomoći narodu u nevolji. Uvjet je bio da vilama služe godinu dana i za to vrijeme one su ih podučavale kako liječiti razne bolesti. No i kad bi se rastali od vila, nastavljali bi ih posjećivati u njihovim špiljama, pripovijedajući kako narod živi, je li zadovoljan i slično.
Posebna vrsta vila čvrsto povezanih s ljudima su vile suđenice (rođenice, orisnice). Prema narodnoj predaji, posjetile bi tek rođeno dijete i određivale mu sudbinu.
Posebnu naklonost vile imaju prema mladim djevojkama koje vole ukrašavati i darivati im od svoje ljepote. Ali i vilama su djevojke na samotnim mjestima, na kamenju i u pećinama, znale ostavljati darove poput cvijeća, svilenih marama. Položivši svoje darove, zborile bi tiho: “Uzmi, vilo, što je tebi milo.”
Vilama su se predavali pokloni i na “dobre dane” – Ivanje, Veliku i Malu Gospu. Tada bi se narod okupljao na proplanku gdje se nalazilo “vilinsko drvo”. Tu su se o grane vješali pokloni vilama.
Vile borave na “čistim mjestima”, pored vilinskog drveta. Vilinskim se stablom smatralo ono koje se svojim položajem, ljepotom ili veličinom izdvajalo od okolnih stabala. Tako je čovjek mogao naići na vile ispod hrasta, brijesta, kruške, gloga, ali je izbjegavao sjediti ispod njih kako ne bi na se navukao bijes vila.
Znali su ih viđati kako na mjesečini plešu svoja vrzina kola i to na mjestima udaljenim od bilo kakve ljudske prisutnosti, najčešće na livadama okruženim šumama. Na mjestima gdje bi plesale, ocrtavao se kao šestarom upisan, utaban krug. Unutar tog kruga ne bi bilo ni travke… Ljudi su izbjegavali naći se u blizini vilinskog igrališta, osobito u sumrak, jer su vjerovali da bi im vile učinile zlo. Samo rijetki, čestiti ljudi mogli su doći u njihova kola i to ili slučajno ili kad bi ih pozvale same vile. “Pripovijedalo se da pod Velebitom ima selo Vrzić, a više njega na vrhu Velebita mjesto koje se zove “vrzino kolo”, na kome vile plešu.“
Vila ima raznih: morskih, riječnih, jezerskih, planinskih, poljskih, šumskih, ali i onih što borave u oblacima, na zvijezdama.
Među duhovima zemlje istaknuto mjesto zauzimaju vile zemlje, a obično se dijele u gorske i poljske. Gorske žive u planinama, dubravama, gorama. Narod ih je zvao vilama planinkinjama, nagorkinjama, zagorkinjama. Poljske vile stanuju u poljima i na ravnicama. Moglo ih se vidjeti kako na raskrižju ili gumnu sjede i češljaju svoje zlatne vlasi.
Duhovi voda
Narodna predaja spominje razne vrste vodenih vila, vodenog čovjeka ili vodenjaka, kao i morske ljude.
Vodene vile u našem se narodu dijele na poluribe-poludjevojke koje žive u moru (nazivaju ih morske djevice, vodene deklice, morske puce) i prelijepe djevojke koje stanuju u rijekama, jezerima, studencima i bunarima, a rado iz njih izlaze (vile izvorkinje, jezerkinje, povodkinje). Govori se također o vilama koje se noću kupaju u vodama i napajaju svoje krilate jelene. Često im se pripisuju zle osobine. One namame mladiće u vodu, a zatim ih povuku u dubinu. Mogu biti i naklonjene ljudima. One kojima su naklonjene upozoravaju da ne piju iz voda onečišćenih leševima ili uginulim životinjama.
Čovjek ne smije mutiti vodu jezera u kojem vila spava ili se u tišini kupa jer ga ona može raniti ili čak oslijepiti. Izbjegavalo se ići u večernje doba na izvor jer na njega s prvim mrakom dolaze vile na kupanje.
Vodeni čovjek ili vodeni duh ima dugu kosu i bradu, gornji dio tijela sličan ljudskom, a donji dio u obliku ribljih peraja. Može čovjeka odvući u vodu s dobrom ili zlom namjerom.
Morski ljudi prebivaju u moru, nadljudske su veličine, poluribe-poluljudi. Noću izlaze na kopno i svijetlećim kamenom osvjetljavaju obalu. Tko se domogne takva kamena, narod kaže, bit će sretan cijeli život.
Duhovi zraka
Nastanak vjetrova i oluja pripisivao se djelovanju određenih duhova prirode. Ovdje se spominju bića prirode zvana “vedi”. Imaju ljudsko obličje, ali su viši od kuća. Vedi jednim dahom stvaraju oluju. Lako čupaju drvo s korijenjem. Kad bi žene tkale, odrezale bi komad tkanine i bacile ga u vjetar govoreći: “Nek nosi vjetar vedima.” Prema narodnoj predaji, vedi pjevaju u zraku poput orgulja i hodaju od izlaska do zalaska Sunca. U slučaju neke prirodne nedaće, poplave, oluje, molilo bi ih se za zaštitu.
U ovu grupu ubrajamo i zračne vile koje prema predaji stanuju na oblacima i zvijezdama. Iako etimologija imena vila još nije razjašnjena, povezuje se s indogermanskim pojmom ueia – vjetar, litavskim vejas te staroindijskim vayu – zrak. Ova etimologija primarno određuje vile kao duhove zraka i oluje. Za njih se i kaže da jure na oblacima, da ih oblaci odvode sa zemlje te da svojim plesanjem uzrokuju vjetar, oluje i tuču. Govori se da ponekad dolete na zemlju da bi upozorile ljude na zlo koje im prijeti.
Kršćanskim su utjecajem mnoga znanja i vjerovanja o duhovima prirode izblijedjela. Nastojalo se izbrisati sve ono što pripada “poganskom vremenu”. Tako su mnoge osobine i uloge duhova prirode bile prenesene na vraga. Primjerice, više nije “malik” taj koji izvodi nepodopštine oko mlina, već sam vrag. Ne boravi vodenjak u vodi, već je to vrag koji nosi zelenu odjeću i živi na dnu mora. Vile su proglašene vješticima. Žene koje su posjedovale znanja o ljekovitim biljkama i koje su pričale kako komuniciraju s vilama, mogle su biti proglašene vješticama. U Hrvatskoj je u razdoblju od XV.-XVIII. stoljeća bilo i sudskih progona vještica.
Usprkos tome, tragovi štovanja duhova prirode progovaraju kroz mnoge običaje, nazive mjesta, biljaka. Stari pričaju da dok su vile hodale po svijetu, bile su rodne ljetine i u polju je bilo svake sreće. To doba nazivaju “zlatno doba.”
Nekada se vjerovalo da iza svakog prirodnog fenomena stoji duh prirode. Ljudi ih nisu samo štovali, već su, kako kažu predaje, komunicirali i surađivali s njima. Ali, otkako se čovjek otuđio od prirode, počeo je zloupotrebljavati i uništavati, otkad je sve češća nesloga i mržnja među ljudima, duhovi prirode udaljili su se od čovjeka. I nestade čarolije “zlatnog doba.”
Autor: Marica Borović