Prije krađe, Mona Lisa nije bila naročito poznata slika, a pogotovo ljudima ‘van umjetničkog svijeta’.
Leonardo da Vinci ju je naslikao nekad između 1503. i 1517. godine, ali kritičari su je počeli tumačiti kao remek-djelo renesansnog slikarstva tek 1860-tih godina. U to vrijeme Mona Lisa čak nije bila ni najpoznatija slika u svojoj galeriji, a pogotovo u svijetu.
21. augusta 1911. Godine, talijanski lopov po imenu Vincenzo Peruggia, sa svoja dva pomoćnika, jednostavno je izašao iz Louvrea sa Mona Lisom sakrivenom ispod kaputa. Remek-djelo je držao više od dvije godine, a uhapšen je prilikom pokušaja da je proda trgovcu umjetninama. Ovaj događaj je nazvan “najvećom krađom umjetnosti 20. stoljeća.”
Mona Lisa je u vrijeme krađe bila toliko zanemariva slika da niko od uposlenika Louvre-a uopšte nije ni primjetio da je nestala – punih 28 sati! Tek je umjetnik Louis Beroud, koji je planirao naslikati galeriju, prvi primjetio da jedna slika nedostaje.
“Mona Lisa au Louvre”, Louis Beroud, 1911
U to vrijeme radilo se na projektu fotografisanja svih izloženih radova koji su se morali odnijeti na krov muzeja radi poterbnog svjetla za fotografiju, tako da ni Beroud nije bio previše alarmiran. Ipak, pokušao je ubjediti jednog od čuvara da ga pusti da se i sam uvjeri da je Mona Lisa na krovu, a kada je konačno dobio dozvolu, uskoro se vratio i rekao: “Znaš šta, fotografi kažu da je nemaju!”
Odjednom, Mona Lisa je postala svjetski poznata slika – doslovno preko noći.
Kako su dani prolazili, a istraga nije pokazala nikakav napredak, ljubitelji umjetnosti i novinari su sve više optuživali policiju da je nesposobna. Kako je ljutnja javnosti rasla, policija je je bila pod sve većim pritiskom. U jednom trenutku su čak optužili i Pabla Picassa da je ukrao sliku, ali je i on ubrzo pušten nakon ispitivanja.
New York Times
Nakon što je Louvre potvrdio krađu, Mona Lisa se odjednom našla na naslovnicama novina širom svijeta. New York Times je prozavo krađu nacionalnim skandalom. Francuske novine su krivicu bacale na američke milionere, a neki su čak tvrdili da iza svega stoji Njemačka.
Osim toga, niko nije mogao ni shvatiti motiv krađe. Pomoćnik kustosa, monsieur Benedite je izjavio: “Za mene je misterija zašto je krađu uopšte počinio, jer ja smatram da je slika bezvrijedna u rukama jedne osobe.”
Kada se Louvre ponovno otvorio nakon sedam dana od krađe, ljuta rulja ljudi je odmah pohrlila prema praznom mjestu za sliku – mjestu koje je ubrzo postalo “znak srama” u Parizu.
Krađa Mona Lise
U međuvremenu, lopovi su već sakrili sliku. Oni su bili tri Talijana: dva brata, Vincenzo i Michele Lancelotti, i vođa, Vincenzo Perugia. Vincenzo je ujedno bio i majstor koji je instalirao zaštitno staklo na Mona Lisi.
Ova trojica mladih talijanskih majstora su došla u Louvre dan prije i sakrili se u malo skladište u blizini galerije pune renesansnih slika. Sljedećeg jutra, ušli su u galeriju i zgrabili malu sliku sa zida. Otkinuli zaštitnu staklenu kutiju, skinuli okvir, i sakrili sliku ispod Perugiinog kaputa. Zatim su jednostavno izašli na sporedni ulaz Louvre-a, tada najveće građevine na svijetu sa preko 1000 prostorija i samo 150 čuvara.
Nekoliko mjeseci prije krađe, Louvre je zaprimio anonimnu prijetnju u kojoj se navodilo da će Mona Lisa biti uništena (iz nepoznatih razloga). Osoblje muzeja je odmah unajmilo kompaniju koja će postaviti zaštitno staklo na sliku, kompaniiju u kojoj je radio sam mastermind krađe – Vincenzo Perugia.
Vincenzo Perugia
Perugia je prije ovog događaja već dva puta uhapšen u Parizu – jednom dok je pokušavao opljačkati prostitutku, a drugi put jer je izvadio pištolj u tuči. Izvori navode da je Perugia često pričao o tome kako želi biti nešto više od građevinskog radnika. Kad se pojavio na sudu 1914. godine zbog krađe Mona Lise, tužiteljstvo ga je nazvalo običnim molerom. Perugia je u tom trenutku bijesno povikao da je on pittore, to jest umjetnik.
Nakon krađe, Perugia je sakrio sliku u lažni pod u svom stanu u Parizu, a kada ga je policija ispitivala kao jednog od uposlenika muzeja, on ničim nije ostavio dojam da je upravo on lopov. Čak je slagao i rekao da je za krađu saznao iz novina, te da je tog dana stigao na posao kasnije, jer je noć ranije dosta popio. Policija je odmah povjerovala, i okrenula se prema slijedeća dva osumnjučena: Pablu Picassu i pjesniku Guillaume Apollinaireu. I oni su ubrzo pušteni, a policija je još jednom ostala bez traga.
Povratak Mona Lise
Dvadeset i osam mjeseci nakon što ju je ukrao iz Louvrea, Perugia je napokon odlučio da proda Mona Lisu jednom trgovcu umjetninama u Firenci. No, trgovac je bio sumnjičav, pa je pozvao šefa talijanske umjetničke galerije da pogleda sliku. Pečat na poleđini je potvrdio njezinu autentičnost.
“U redu, ostavi je kod nas, a mi ćemo se pobrinuti da dobiješ nagradu,” rekli su trgovac i njegov partner Perugiji. On je otišao kući, i nakon pola sata umjesto nagrade, zatekao je policiju na vratima. Kasnije je rekao da je samo htio vrati sliku u Italiju – te da je bio patriota koji je samo pokušao vratiti Mona Lisu u zemlju svog rođenja.
Talijansko Ministarstvo za javnost vraća Mona Lisu narodu Francuske
Slika je odmah vraćena u Louvre, a Perugia je priznao krivicu, te je osuđen na samo godinu i 15 dana zatvora, kaznu koja je kasnije smanjena na sedam mjeseci i devet dana. Od ovog trenutka Mona Lisa više nije bila samo jedno od mnogih dijela u muzeju, ona je postala svjetski poznata slika koja je zauzimala naslovnice širom svijeta.
Ipak, njezina slava u novinama nije dugo trajala. Samo par dana nakon suđenja, izbio je Prvi svjetski rat i o “najvećoj krađi umjetnosti 20. stoljeća”, kao i o samoj Mona Lisi, više niko nije pričao.
Izvor: pixelizam.com