Vile, vilenjaci, gnomi, goblini, patuljci, oku nevidljiva i čarobna bića šume, kao i ostali neobični likovi iz priča i bajki, pojavljuju se kao živi na papiru pred očima čitatelja zahvaljujući maštovitom ilustratoru i slikaru Arthuru Rackhamu.
Rackham je pripadao uskom krugu najznačajnijih predstavnika Zlatnog doba ilustracije u Engleskoj (1880. – 1920.), u vrijeme velike popularnosti knjiga s crtežima bajkovitih stvorenja. Te male umjetničke slike koje su trebale predstavljati tek dio priče, danas se čine kao rasprostrti dragulji na rijetkim očuvanim stranicama.
Arthurova priča započinje u Londonu par dana prije početka jeseni, 19. rujna 1867. godine, kada je rođen u velikoj obitelji s jedanaestero braće i sestara. Kod kuće je naučio čitati i pisati, a u školu je krenuo tek s četrnaest godina gdje je odmah počeo izražavati talent za crtanje i osvajati prve nagrade za svoje crteže. Zaposlio se kao činovnik u Westminsterskom požarnom uredu, što mu je, između ostalog, financijski omogućilo upis u Lambeth, umjetničku školu koju je pohađao oko sedam godina. Već za vrijeme školovanja sudjelovao je na umjetničkim izložbama kao što su The Royal Academy, The Royal Watercolour Society, The Royal Society of Portrait Painters, The Art Workers Guild… Nakon školovanja počeo je surađivati u različitim časopisima za koje je izrađivao ilustracije koje su upotpunjavale novinske članke različite tematike jer je razvoj fotografije bio tek u začetku.
Prvo zaposlenje, kao novinar i ilustrator, dobio je u časopisu Westminster Budget 1892. godine, nakon što je dao ostavku na mjestu činovnika i tako krenuo u pomalo nesigurne umjetničke vode slijedeći svoj poziv i san. Uskoro su stigli novi izazovi i ostvarenja, počeo je dobivati narudžbe te izlaze knjige s njegovim ilustracijama. Prva je bila putnički vodič Na drugu stranu iz 1893. godine, s crno-bijelim ilustracijama izrađenim uglavnom prema fotografijama. Druga, nešto zahtjevnija, bila je zbirka kratkih, takozvanih sketch priča Dollini dijalozi Anthonyja Hopea iz 1894. godine. Smatra se da njegov stil prvi put dolazi do izražaja tek u ilustracijama u knjizi The Zankiwank and the Bletherwitch 1896. godine, s kojom se otvara i njegov životni put kao ilustratora priča, bajki, mitova i ostale lijepe književnosti.
Veći uspjeh i zapaženost postigao je knjigom bajki braće Grimm koja je izašla 1900. godine i smatra se prekretnicom u njegovu radu jer je ilustracijama pokazao bogatstvo umjetničkog potencijala, izgrađenost tehnike i prepoznatljivost stila. Nedugo nakon te knjige oslikao je jednu od svojih vjerojatno najpoznatijih knjiga Rip Van Winkle Washingtona Irvinga, s ilustracijama u boji, koja je stekla popularnost i u Americi te s vremenom postala i zaštitni znak njegova rada.
Književnik James Matthew Barrie zapazio je njegove crteže na izložbi u galeriji Leicester u Londonu i oduševio se njima. Njihova suradnja dovela je do prekrasnog literarno-slikarskog remek-djela dječje umjetnosti Petar Pan u Kensingtonskim vrtovima 1906. godine. Te iste godine osvojio je zlatnu medalju na Međunarodnoj izložbi u Milanu.
Osim priča za djecu i bajki počeo je ilustrirati i poznate književne klasike među kojima su prvi bili Shakespeareov San Ivanjske noći 1908., Undine Friedricha de la Mottea Fouguea 1909. i Wagnerova Rajnino zlato i valkire 1910. iSiegfried i sumrak bogova 1911. godine.
San Ivanjske noći danas se smatra jednim od njegovih najljepših postignuća u kojem je u potpunosti izrazio svoj veliki talent, maštu i sugestivnost. U njemu je virtuozno oslikao isprepletanje dvaju svjetova; duhovito, s toplinom i razumijevanjem dočarao je neobične i simpatične ljudske likove, a suptilno, sanjalački i maštovito nestvaran svijet vilinske šume.
Iako se ovo razdoblje smatra vrhuncem njegova ostvarenja, i dalje je nastavio graditi nove svjetove oslikanih priča, zadržavajući u svojim radovima entuzijazam, svježinu i inspiraciju. Često nije mogao niti primiti narudžbe svih zainteresiranih. Oslikao je preko šezdeset poznatih i manje poznatih djela, uranjajući u svijet mnogih značajnih književnika kao što su: Lewis Carroll, H. C. Andersen, E. A. Poe, C. Dickens, Ezop, John Milton, W. Irving, H. Ibsen, Nathaniel Hawthorne, Thomas Malory, Clement Moore i drugi, ostavljajući svjetlucav trag na stranicama knjiga, slikom vjerno prateći riječi i skrivenu dušu priče.
U svome radu isticao se mnoštvom sitnih detalja koji slikama i likovima daju uvjerljivost, živost i ljepotu. Njegove su ilustracije ispunjene čitavim spektrom nijansi i raspoloženja. Od svijetlih, nježnih, prozračnih boja akvarela koje umiruju poput proljetne šetnje, do sjetnih i ponekad tamnih, jesenjih, prigušenih tonova kojima kao da je želio naglasiti tajanstvenost i određenu strepnju od onoga što je skriveno i nepoznato. Likovi su razigrani, nestašni i stvaraju dojam neprestanih previranja u kojima priča ne prestaje, nego se stalno nastavlja s pregršt nepredvidljivih obrata. Kada prolazimo njegovim stvaralaštvom, pred nama se otvara novi prostor na granici sna i jave, mašte i zbilje, neznanog i znanog. Ulazimo u široko polje mogućnosti koje se nazire iza vješto izrađenih ilustracija, ili na ono mjesto o kojem govori J. M. Barrie, pisac čiju je priču o Petru Panu Rackham oslikao: “Znaš ono mjesto između sna i jave, mjesto gdje je još uvijek dozvoljeno sanjanje…”
Osnova izrade njegovih slika bili su pero i tinta. Prvo je olovkom crtao skicu koju bi zatim prelazio tintom. Ilustracije u boji nijansirao je tehnikom akvarela, dajući suptilnost i boju crtežima, prateći novonastali stil Art Nouveau.
Svojim najvećim kritičarom i savjetnikom smatrao je suprugu Edith, slikaricu portreta koja ga je uputila u određene tajne umijeća. Izrađivao je povremeno i portrete svoje kćeri Barbare i autoportrete koje je znao krišom ubacivati među prikaze gnoma i vilenjaka na svojim crtežima.
Neka kasnija djela bila su inspirirana japanskom tehnikom drvoreza.
Slikao je sve do smrti, koristeći posljednje trenutke kako bi uspio dovršiti poznato djelo Kennetha Grahamea Vjetar u vrbama. Rad na toj knjizi jednom je ranijom prigodom morao odbiti, pa nije htio propustiti drugu priliku koja mu se ukazala. Knjiga je izdana 1940., godinu dana nakon njegove smrti.
U svojim je djelima oživotvorio bogat svijet raznolikih likova, eteričnih i lepršavih, ozbiljnih i mudrih, ljudskih i imaginarnih, neobičnih, šaljivih i naizgled strašnih, međusobno isprepletenih u mnoštvu priča izniklih iz prirode i mašte. Svijet je to koji nas podsjeća na životnost svega što nas okružuje, puno dinamičniji nego što nam se to na prvi pogled može učiniti.
Ostavio je značajan utjecaj na umjetnost ilustracije. Inspirirao je mnoge poznate umjetnike i njihova djela, kao što to čini još i danas. Iako njegove slike i crteži nisu posve prilagođeni dječjoj dobi, one pozivaju sve da urone u svijet mašte i simbola koji boravi oko nas i unutar nas.
Autor: Anastazija Pulja – Nova Akropola