„Sred pušaka, bajoneta, dan i noć, kod objeda i šetnji, spavajući, straže oko nas“ – te riječi nije trebalo izmišljati. Same su mi se nametnule i splele se u rime, uskladile se sa ritmom naših imučenih koraka, po tvrdom hercegovačkom kršu i našle svoju melodiju.
To su riječi autora pjesme „Bilećanka“ Milana Apiha, tako je on započeo svoja sjećanja na nastanak jedne od najpopularnijih revolucionarnih pjesama. I nastavio:
Približavao se Prvi maj. Režim se radi zauzimanja široke napredne javnosti i odlučnog nastupa nas samih prema nama toliko ublažio, da su se žandari povukli iz naših soba. Odsad smo se mogli među sobom bar slobodno razgovarati, a katkada i zapjevati. Odlučili smo da ćemo naš najveći radnički praznik što ljepše proslaviti. U odboru za pripremu kulturno-prosvjetnog programa bio sam između ostalih i ja. Vježbali smo Internacionalu i druge pjesme i uvježbavali nekoliko recitacija. Predlagao sam, da bi skovali također neku novu „našu“ pjesmu, koju bismo tom prilikom prvi put zapjevali. Dogovorili smo se da će svaki za sebe o toj stvari razmišljati i nastojati da nešto zgodno napiše, što bismo zatim svi skupa obradili i ja ću, ako budem kadar, pjesmu uglazbiti.
Ali pjesma je međutim bila već gotova. Sam nisam znao kako. Kad sam uzeo olovku u ruku, prva kitica i refren prosto mi izlete na papir. Za vrijeme šetnje u povorci, tada smo svaki dan išli po strmom brdašcu izvora Trebišnjice, tiho sam fućkao napjev, kovao još ostale kitice. Kada smo se do nekoliko dana opet sastali osim mene nije nitko ništa donio. U razumljivom strahu ili nepovjerenju u svoj umotvor pokazao sam drugovima nekoliko kitica i zapjevao melodiju. Momci su bili veseli i uverili me da je sve dobro. Pretresali smo svaku kiticu i tu i tamo ispravljali. Ovdje se sjećam prije svega svojih nezaboravnih prijatelja, palih drugova Oskara Kovačića i Alije Kardoša, koji su kod ovog posla svom dušom surađivali.
Pjesmu smo pokazali drugu Moši Pijade, koji ju je pohvalio i odmah sam preveo na hrvatski jezik. Sakupili smo se pjevači i tiho je zapjevali. Na dan proslave već smo je pjevali svi.
Od tada nas je „Bilećanka“ pratila na svakom koraku i doskora je došla do ušiju i samim Bilećancima. Imali smo tajne veze sa tamošnjim simpatizerima, kojima smo po njihovoj želji poslali tekst pjesme i note. Među ovim simpatizerima bila je i jedna mlada drugarica, koja nam je kriomice slala vijesti i koja nam je inače mnogo pomagala, ali čijeg imena se nažalost ne sjećam. Za nju smo izradili mali, ali lijep album s „Bilećankom“ koju smo cijelu ilustrirali. Crtanje je uglavnom izradio drug Oskar Kovačić, a slova je vrlo vješto i izvanredno lijepo iscrtao drug Pacek. Tko zna, da li se taj album sačuvao?
Tako je došla „Bilećanka“ u javnost. Osim toga, bilo je tokom mjeseca maja i juna pušteno nekoliko drugova, koji su dakako sa sobom ponijeli Bilećanku. Ali ipak, nitko nije očekivao da će se ta pjesma tako brzo proširiti, a najmanje ja. I uskoro smo vidjeli da „Bilećanka“ nije više samo naša, da je pjesma bilećanskih interniraca postala masovna borbena pjesma. Nikada ne ću zaboraviti doživljaj, koji je to najbolje dokazao i koji je ujedno značio za mene neočekivanu zadovoljštinu za moj skromni rad.
Jedva dobra dva mjeseca iza rođenja „Bilećanke“, početkom jula, bio sam zajedno sa drugom Nacetom Kraljem doveden u sarajevsku bolnicu na liječnički pregled. Jedne večeri smo Nace i ja naslonjeni na prozor svoje sobe slušali pod sobom vrevu Sarajeva. Najednom začusmo izdaleka jednu pjesmu. Pjevali su je studenti ili radnici. Čulo se kao da koračaju. Pjevali su iz svega grla, ali riječi nismo razabirali. „Čudno“ rekoh sam sebi, „taj napjev mi je ipak poznat, ali…“ I Nace se sav pretvorio u uho. Za čas je pjesma kao prestala, ali se zatim još jače zaorila i vjetar nam je donio poznati refren… Bila je „Bilećanka“!
S Nacetom smo se nijemo pogledali, nasmijali i drugarski se zagrlili. Niko od nas nije progovorio ni riječi, a ipak smo znali da obadva mislimo jedno: nismo sami – brzo se šire misli, riječi – redovi se množe – čuje se odjek koraka – slobodi ususret!…
„Bilećanka“
Sred pušaka, bajoneta,
straže oko nas,
tiho kreće naša četa
kroz bilećki kras.
Čuje se odjek koraka
po kamenju hercegovskom:
heja, hoj! Heja, hoj!
Daleko si zavičaju,
mi prognani smo;
prognaše nas zbog zločina
što te ljubimo.
Čuje se…
Osta majka bez svog sina,
žena bez druga.
pusta osta kuća njina
gorka sudbina.
Čuje se…
Već u Sibir progonili
braću su nekad,
al je došo kraj toj sili
gdje je tiran sad?
Čuje se…
Kroz progonstvo i trpljenje,
kroz tamnica mrak,
dolazi nam novi život,
čujte mu korak.
Čuje se…
Skoro će bez bajoneta
put naš da vodi;
marširat će naša četa
prema slobodi!
Čuje se…
„Vjesnik“ od 1. svibnja 1955.