Zašto smatram britanski sastav Radiohead kraljevima postmoderne glazbe?
Autor: Boris Bosančić
Zašto smatram britanski sastav Radiohead kraljevima postmoderne glazbe? Zašto uopće u isti koš trpam umjetnost i rock glazbu, i otkud mi uopće pravo rock nazivati postmodernom glazbom? (U kojoj mjeri, uopće, rock glazba može biti shvaćena kao lijepa umjetnost?) Odgovore na ta pitanja ostavljam za neki drugi put, ali za mene nema dvojbe – Radiohead su eklatantan primjer na koji način rock glazba može zauzeti umjetničku formu (čini mi se da je postmodernistički izraz za „umjetničko“ u rock i pop glazbi zapravo „alternativno“ pa se valjda odatle Radiohead smatraju alternativnim bandom).
Proljetos, kada sam dobio kratku informaciju da su izdali novi album, osjetio sam i radost i zabrinutost. Radost se dala lako objasniti, York i društvo će mi ponovno zvukovno uljepšati sate provođenja za laptopom te na neki način i obilježiti ovo vrijeme (prema glazbi koju slušam neke godine istu pamtim!), ali zabrinutost… Već dulje vremena rock glazba se nalazi na izmaku snaga, priznali mi to sebi ili ne, analizirajući današnju diskografiju i aktualne top liste da se naslutiti smrt rocka. Nedavno, nestankom pijevnih refrena, ista stvar se događa i s pop glazbom. U jednom svom tekstu sam se čak upitao ne ide li i postmoderna svom kraju. Sve ono na čemu sam odrastao, ono što sam smatrao da nikada ne može i neće proći, urušava se dan za danom. Današnja postmodernistička glazba postaje blagi užas. Hip-hop, hajde kako-tako, ali ostala smeća Lady G. tipa u glazbenom smislu prestrašna su za bilo kakav suvisao komentar. Zbog toga sam, eto, bio zabrinut. Neće li se nešto slično dogoditi i s mojim ljubimcima?
Međutim, čim sam na YouTube-u ugledao Thoma Yorka kako se onako klatari na spotu za naslovnu singlicu albuma (Lotus Flower) shvatio sam da je s Radiohead sve još uvijek u redu, a on, Thom York, da je, naprotiv, dosegao gotovo savršen stupanj umjetničke slobode. Nijedno mišljenje mu više nije važno. Od sad je stvaralac koji ne ovisi o svojoj okolini. Neznano kako, ali Radiohead kao da je uspio izvući iz samog vremena. Od sada oni stoje po strani i ne mogu biti uvučeni u sveopći potop koji popularna postmodernistička glazba doživljava dan za danom te biva zamjenjivana za internet i ‘nenadjebive’ Facebook račune i način provođenja dokolice.
Radiohead sam prvi put vidio na televiziji još kao klinac. Na MTV-ju prašili su onaj svoj Creep i ponavljali You’re so fucking special ali i manje primjetan stih I don’t belong here. U to vrijeme, a riječ je o 1992-93, nisu se ni po čemu razlikovali od tisuće ostalih budućih britpop sastava. Studentsko razdoblje života provedeno po studentskim domovima obilježio mi je drugi album grupe The Bends. Prisjetite se, moji vršnjaci iste duhovne razine, sljedeće scene: rješavate zadatke za stolom u svojoj studentskoj sobici (recimo, na Cvjetnom) dok u pozadini svira High and Dry ili Fake Plastic Trees, a onda vam u sobu bane društvo s kojim nastavite tulumariti do zore (vjerojatno kako biste iz sebe istjerali sve što ste naučili). Zvuči poznato?
Na OK Computer, moram priznati, pažnju mi je skrenuo bratić. Gotovo da sam propustio izlazak tog kolosalnog albuma. Ne bih se sada trpao u isti tor s kritičarima koji su nahvalili ovaj album na sva usta. Izdvojit ću samo dvije pjesme koje u privatne svrhe koristim kao lijek za depresiju uslijed praznine vremena u kojem živim: Lucky i The Tourists. Lucky je slična kompoziciji koja prati lik Tonija Soprana u poznatoj seriji Sopranos kroz najveće depresije. Malo zavijen ton gitare u refrenu – zbog njega je Jonny Greenwood, gitarist banda, genijalac! The Tourists nam, pak, prenosi onaj osjećaj koji nas prati kada svojim praznim pogledom pratimo isto tako praznu pojavu turista koji se muvaju bez cilja amo-tamo po „turističkim destinacijama“. Turist kao ničim opravdani način bivanja na ovoj planeti čini se poput viška na prostornovremenskoj tapiseriji života.
A onda slijede magični albumi – Kid A i Amnesiac. Od svih pjesama Radiohead, općenito, možda sam najviše vezan uz tu „dječju“ pjesmu – Kid A – koju puštam kad mi se čini da trebam kontakt sa svojom najvećom dubinom. S Kid A Radiohead lagano usmrćuju rokere u sebi i već kriju trunčicu one umjetničke slobode koju će doseći u Kralju limba. Izvitoperen glas postmodernog pojedinca, ciničnog i prezrenog od samog sebe, kao da je ponovno uhvaćen u nevinoj dječjoj igri; u sredini pjesme, nestvarno, polazi mu za rukom, kao pred smrt, susreti se s numinoznim, čistom božanskom esencijom koju utjelovljuju „septakordi“ klavijatura. Pjesma, blago rečeno, kao da izražava našu izgubljenu religioznost i nemogućnost za sreću.
Pyramid Song s Amnesiaca možete koristiti u različite svrhe, a ako ste bubnjar u usponu, onda vam predstoji doista prava muka – ući u način lupanja nemoguće nepravilnog ritma. Pyramid Song je pjesma koja se uspinje i spušta. Yorkov glas joj daje gotovo kanonski pečat a odrješito sviranje akorda na klavijaturama – prizvuk crkvene glazbe minulih stoljeća. I doista u ‘Pjesmi piramidi’ Radiohead se najviše približavaju ozbiljnoj glazbi koliko je to uopće moguće a da ih se shvati ozbiljno. Pyramid Song je kompozicija sastavljena, čini nam se, od teških akorda, kao da je sama glazba dobila na težini. U pjesmi York, čini mi se, prvi put i skače (jump) u rijeku i pliva s crnookim anđelima, međutim, na kraju proročanski utvrđuje:
There was nothing to fear and nothing to doubt
Ova pjesma kao i sve Yorkove pjesme, govori o smrti, sasvim jasnoj izvjesnosti skorašnjeg kraja zapadne civilizacije. Nije riječ o pojedinačnoj smrti već o smrti čitavog jednog dijela čovječanstva. Tako je, nema nade; u skoroj budućnosti nećete moći gledati i sudjelovati u svijetu u ovom obliku.
2003. doživio sam izrazito depresivno ljetovanje. Sa svojim Sail to the Moon s albuma Heal to the Tief Radiohead su me nastojali održavati u srcu same depresije. Nisam si mogao pomoći, a još k tomu uporno sam nastojao pobjeći od sebe. Krivo! Naputak za oboljele od depresije: prepustiti se padu jedini je način izlječenja. Radiohead vas gotovo svakim svojim albumom vodi na tom putu, ali u tom kontekstu najupečatljiviji ostaje Heal to the Tief!
Problem koji sam imao s In Rainbows je slatke prirode: nikako nisam mogao razlikovati pjesmu od pjesme, kao da su sve kompozicije nastale iz istog glazbenog tkanja Greenwood-ove gitare. Poslušajte, recimo, Weird Fishes/Arpeggi i Reckoner i recite mi razliku! Radiohead su se s ovim albumom, čini se, i najviše napatili. Mogu samo nagađati o satima i satima dorađivanja i uvježbavanja a koji se mogu naslutiti u briljantnoj izvedbi istog albuma u BBC-evoj emisiji From the Basement. Thom York je nakon realizacije albuma izjavio da nikada više neće ići u snimanje čitavog albuma odjednom već samo pojedinih pjesama… To je bio prvi razlog za zabrinutost, a onda se ove godine pojavio The King of Limbs…
The King of Limbs zvuči mi, najblaže rečeno, kao Knjiga Postanka. Zašto Knjiga Postanka? Kralj limba čini mi se tako temeljnim, iskonskim da sebi to ne mogu objasniti. Sve te ‘Radiohead zvukove’ (početak Blooma, „dječje“ lupkanje u Kid A itd.) nekad mi se učini da prepoznajem u svojoj okolini. Odakle dolaze? Čini se kao iz samog središta svijeta kojim smo okruženi. Teorija struna, jedna od znanstvenih ‘teorija svega’, smatra da je svijet „sastavljen“ od titranja izvanredno sićušnih struna. Možda su one to ‘središte’ odakle Radiohead samo posuđuju svoje zvukove? Jednom teorijom naznačena je čudesna muzikalna narav svijeta; kako, onda, ne biti njezin pristalica…
Pjesma koja se već toliko duboko uvukla u moju nutrinu i koju danima uvježbavam na gitari kako bih dosegao tu zavidnu opuštenost jest Codex, odsvirana i otpjevana kao iz zaštićene privatne Yorkove zbirke. Codexom se provlači taj jednostavni stav o životu. Prekid s dosadašnjom mlitavom praksom „creepanja“ i skok. Gdje? Moj odgovor je: u nevinost postojanja.
Sleight of hand,
Jump off the end.
Into a clear lake,
No one around.
Ima li tu ikakve ambicije? Naravno da nema. Zvuk koji proizvode klavijature prije dionice samog pjevanja naznačuje da je u samoj kreaciji ponovno sudjelovala božanska esencija kao i u pjesmi Kid A. Give up The Ghost je samo logičan nastavak Codexa.
Depresija i smrt, to su vam, dakle, termini uz koje se veže, eto, taj toliko nahvaljeni Radiohead. Kako to prihvatiti? Kako obožavati grupu čija glazba je depresivna i kroz čije se tekstove zloslutno provlači skorašnji kraj svijeta u ovom obliku? To je tajna postmoderne. Prije nego li se zaputite u obližnji supermarket pomislite na to. Na depresiju i smrt. Vidjet ćete, nigdje ih nema, kao da ćete u tom supermarketu kupovati tisućama godinama, a nećete. To vam govori vaš zdravi razum. Jednog dana, ipak slomit ćete se, a jednog drugog dana ili možda istog – umrijeti. To znači da je stvarnost kojom smo danas okruženi zapravo pravi izrod lažnosti, kako bi kazao Nietzsche. Paravan kasnog kapitalizma koji nas održava na životu kako bismo u njemu ostvarili svoje životno poslanje kupca odnosno potrošača. Ono što vam Radiohead može ponuditi svojom glazbom, vama kao pojedincu, ne više društvu u cjelini, jest mogućnost povratka u nevinost prije samog svršetka svijeta, susret s izgubljenim božanskim osjećajem kao što su to učinili u Kid A, pjesmi u kojoj sada vi „pjevate“, a ne Thom York, svojim izvitoperenim glasom i dobivate posljednju utjehu, „svjetlost“ s neba u obliku prekrasnog akorda na klavijaturama (‘sumnja’ na Jonnya Greenwooda) a koji započinje točno nakon tri minute i sedam sekundi pjesme… provjerite!
https://www.youtube.com/watch?v=nVw9gsNFZlA
Izvor: AkuzatiV