Električna gitara i rokenrol su bili povezani gotovo od trenutka kada je žanr prvi put nastao kao hibrid nekoliko različitih vrsta muzike.
Od tada, tinejdžeri širom svijeta su uzimali gitare u ruke i počeli da se igraju s njima u nadi da će postići rok slavu.
Stotine i stotine gitarista ostavile su svoj trag na rokenrolu tokom proteklih 75 godina, što znači da je izabrati samo pet najpoznatijih legendi gotovo nemoguć zadatak.
Razmotrite ovaj kvintet kao odlično polazište za zabavnu, žestoku raspravu, piše americansongwriter.com, koji je sastavio navedenu listu.
1. Čak Beri
Čak Beri mora biti uključen na bilo kojoj listi najvećih gitarista rokenrola jer je teško zamisliti muziku bez zvuka koji je stvorio svojim prepoznatljivim stilom.
Nije se upuštao u vrstu pirotehnike koja će kasnije postati uobičajena kako se žanr razvijao. S druge strane, nije zaista imao luksuz da to čini, jer u vrijeme kada je postigao veliki uspjeh (sredinom i kasnim 1950-ima), nije postojalo tržište za pjesme duže od 2 i po minuta. Svaka nota morala je biti postavljena strategijski radi efekta, istovremeno vodeći računa da ništa od toga ne ometa izvanredne stihove Čaka. To je ravnoteža koja zbunjuje čak i moderne gitariste/tekstopisce, a ipak je Čak od početka savladao do tančina.
Beri nam je podario “Johnny B. Goode”, čija priča nije samo oponašala Berijev vlastiti uspon uz pomoć električne gitare, već je i predvidjela dan kada bi gitara mogla biti ulaznica za slavu za ljude svakog porijekla. A frenetični solo dio koji je odsvirao na toj pjesmi postavio je standard za generacije rok gitarista koji dolaze nakon njega.
Foto: Printscreen YouTube
2. Džimi Hendriks
Negdje tokom sredine i kasnih 1960-ih, rokenrol, sa svojim buntovnim aspektima izraženim crno-bijelim stilom, transformisao se u rok entitet.
Možete tvrditi da je Džimi Hendriks bio katalizator ove transformacije. Kada je Hendriks svirao, njegovo tijelo bi se njihalo i vrtilo, njegove ruke bi letjele na sve strane kao da gitara svira njega umjesto obrnuto. Iako su Hendriksovi uticaji bili isti kao i mnogih drugih gitarista, nekako je on stvorio nešto jedinstveno, sa bluzom, psihodelijom, soulom i tvrdim rokom gdje su se svi sjedinili besprekorno prema njegovoj volji.
Njegova obrada pjesme “All Along the Watchtower” mogla bi se smatrati njegovim najvećim dostignućem mašte i visokih solaža koje je snimio, dok je njegova izvedba pjesme “The National Anthem” visoko rangirana kao jedan od najtranscendentnijih trenutaka u istoriji električne gitare.
Zaista je nevjerovatno pomisliti da je sve to postigao za manje od 28 godina.
Foto: Shutterstock
3. Erik Klepton
U šezdesetima, grafiti su tvrdili da je “Klepton Bog”.
Razmislite o svim žanrovima koje je usavršio (i svim različitim bendovima kroz koje je prošao) tokom svoje karijere. Kada je počeo, bio je tradicionalista bluza koji je mogao zapaliti svaki klub svojom vještinom i snagom. Nakon što je prešao na “Cream”, on i njegovi članovi benda su te bluz elemente provukli kroz modernu prizmu i pojavili se kao tvorci onoga što je postalo poznato kao hard rok.
Erik je potom izgubio naklonost prema tom stilu, ali brzo je pronašao duševnu inkarnaciju kao vođa benda Derek & the Dominos (gdje je takođe stvorio rif za sva vremena u pjesmi “Layla”).
Kako je njegova karijera napredovala, termin “Journeyman” koji je Klepton jednom koristio za naziv albuma, čini se da mu najbolje odgovara. Gitara u ruci, od albuma do albuma i od grada do grada, on je jednostavno izlazio i svirao bolje od bilo koga drugog oko sebe.
Foto: Shutterstock
4. Džimi Pejdž
Njegovi raniji dani kao studijskog muzičara, veoma su koristili Džimiju Pejdžu jer je to značilo da je proveo puno vremena svirajući u tonskim studijima.
Dok se razvijao kao ozbiljan gitaristički virtuoz na sceni, posebno za vrijeme svog kratkog perioda sa Džefom Bekom u bendu “Yardbirds”, takođe je osmišljavao čvrste ideje o tome šta želi da postigne sa instrumentom i zvukom koji želi da izazove.
Ono što je Pejdž uradio sa “Led Zeppelinom” bilo je istraživanje granica svog instrumenta u kombinaciji sa studijskom tehnologijom.
Pjesme poput “Whole Lotta Love” i “Stairway to Heaven” imaju rifove, naravno. Ali ono što ih izdvaja, i zbog čega Pejdž mora biti uzet u obzir u svakoj raspravi o najvećim gitaristima rokenrola, jeste način na koji mijenja svoj pristup i stvara nove teksture zvuka koje mnogi drugi svirači nisu mogli da zamisle ni u svojim najluđim snovima.
Foto: Printscreen YouTube
5. Edi Van Hejlen
Traje samo jedan minut i 42 sekunde. Ipak, u tom kratkom vremenskom intervalu, “Eruption” grupe Van Hejlen vjerovatno je inspirisala više ljudi da pokušaju sviranje električne gitare nego bilo koji drugi muzički komad u istoriji. A Edi Van Hejlen je radio ono što mu je prirodno išlo.
Koristeći vrat gitare kao svoj lični zabavni park, Edi je stvorio novi stil sviranja koji je uticao na hard rok gitaru od tada. Slično kao i Džimi Pejdž, mogao je izvući nove zvuke iz svog instrumenta koji su sprečavali da ono što radi ikada zvuči kao već viđeno.
Slušajući te rane albume Van Hejlena, nevjerovatno je kako ništa od toga nikada ne djeluje kao prazno hvalisanje ili pretjerano samopromovisanje.
Foto: Printscreen YouTube
(Vijesti.me)