Pansori je tradicionalna korejska forma glazbenog pripovijedanja u kojoj sudjeluju jedan pjevač, soriggun, i jedan bubnjar, gosu. Samo ime pansori složenica je od riječi pan, što znači mjesto gdje se okupljaju ljudi, te riječi sori, što znači zvuk ili pjesma. Za Koreance pansori, osim umjetničke forme, predstavlja okvir za okupljanje zajednice.
Okupljanjem i povezivanjem ljudi različitih socio-ekonomskih statusa, ideologija i načina života, pansori je postao i snažna metoda edukacije. Pansori nastupi i dan danas podučavaju publiku i obrađuju teme kao što su ljudska priroda i moral te društvene nepravde. U svakoj izvedbi teži se potaknuti ljude na plemenito i humano ponašanje, naučiti ih kako lakše izraziti i upravljati svojim emocijama i razviti toleranciju prema drugim ljudima.
Začeci pansorija sežu u 17. stoljeće, za vrijeme dinastije Joseon, no kao narativni oblik on je izrastao iz puno starije i složenije glazbeno-književne kulture korejskog pripovijedanja.
Od davnih vremena korejski šamani su koristili pansori kao alat prenošenja obreda i ceremonija iz generacije u generaciju. Putovali bi iz sela u selo i na otvorenom pjevali okupljenom narodu. Zbog toga je pansori višeslojan – na prvi pogled njegove priče su jednostavne mješavine mitskih i stvarnih događaja, no detaljnijim iščitavanjem tekstova otkrivaju se mnogi metafizički elementi i aluzije na davno zaboravljene povijesne događaje. Nažalost, zbog ovog su često nerazumljive modernom čovjeku, jer su mnogi ključevi shvaćanja simbola izgubljeni s vremenom.
Pansori se polako razvijao i u 18. stoljeću dovoljno udaljio od svojih korijena da je zadobio određena tehnička obilježja koja su ga označila kao zasebnu glazbenu vrstu. Tijekom svog vrhunca u 19. stoljeću procvjetao je u finu narativnu umjetnost i stekao popularnost među članovima kraljevske obitelji i aristokracije. Pjevači, kako bi ostavili što bolji dojam kod ugledne publike, počeli su koristiti sve naprednije tehnike izvođenja.
Dramatične promjene u svijet pansorija donijelo je 20. stoljeće. Drugi svjetski rat i sve veći utjecaj zapada na korejski poluotok doveli su do opadanja njegove popularnosti. Suvremene tehnologije reprodukcije zvuka promijenile su navike stanovništva koje je sve više slušalo modernu glazbu i manje pohađalo izvedbe na otvorenom.
Srećom, šezdesetih godina prošloga stoljeća južnokorejska vlada shvatila je važnost pansorija kao kulturne baštine i, potaknuta željom da se pansori ne zaboravi, proglasila ga nacionalnim nematerijalnim kulturnim dobrom. Pansori polako ponovno stječe popularnost, osnivaju se škole za pjevače i bubnjare te zahvaljujući modernoj tehnologiji postaje poznat ljudima izvan Koreje.
Pansori ima tri komponente: pjesme, naracije, geste i mimiku. Kod pansorija ne postoji notni zapis i interpretacija pjesme u potpunosti ovisi o stilu pjevača. Odnos između izvođača i publike nema jasnu granicu – bubnjar hrabri pjevača, a očekuje se i od publike da čini isto. Pjevač jednako tako reagira na publiku i u skladu s njenim raspoloženjima improvizira i mijenja tekst, zato je svaka pansori izvedba jedinstvena i neponovljiva.
Pansori se oduvijek prenosio usmeno i mnoge su pjesme nažalost izgubljene. U doba Joseona (1392. – 1910.) bilo je dvanaest pjesama (batana), ali sačuvano ih je samo pet (Chunhyangga, Simcheongga, Heungbuga, Sugungga i Jeokbyeokga). Sve pansori priče sadrže više od jedne tematske cjeline od kojih svaka nosi određenu pouku. Chunhyangga uči da su moralne vrijednosti važnije od prolaznih društvenih običaja. Simcheongga uči o vrijednosti požrtvovnosti i odanosti. Heungboga pokazuje negativne posljedice pohlepe i materijalizma. Sugungga podučava o vrlini mudrosti i njezinoj važnosti u rješavanju sukoba između ljudi. Jeokbyeokga potiče na iskrenost među prijateljima, nesebičan rad za dobrobit zajednice.
Od ostalih sedam pjesama uspjeli su se sačuvati samo tekstovi, ali ne melodija ili ritam.
Pansori nastupi mogu trajati i do osam sati, tako da se danas izvode samo određeni dijelovi. Izvođači nose tradicionalni korejski hanbok, a pjevač od opreme ima jedino lepezu. Pjevač pjeva oštrim, hrapavim tonom glasa (vrlo specifičan ovome umijeću), glumi svaki lik putem gestikulacija i govora te onomatopejski oponaša zvukove iz prirode. Stalno se izmjenjuju izgovoreni i pjevani dijelovi, a pjevanje primarno služi da se naglase pjesnički i dramatični aspekti pripovijedanja.
Da bi pjevač mogao izvoditi ove vrlo zahtjevne tehnike, mora proći složenu obuku koja se nije mijenjala već stotinama godina. Svi pansori pjevači odlaze u osamu u prirodu najmanje tri mjeseca. Tamo spavaju u skromnim nastambama i sami traže hranu u prirodi. Svaki dan provode najveći dio dana pjevajući tik uz vodopad – jer cilj je pjevati dovoljno glasno kako bi se glas čuo i kroz buku vode. Ovo zahtijeva veliki napor i dugotrajni rad te rezultira razvijanjem iznimnog vokalnog raspona. Osim pjevanja, moraju naučiti glumiti različite likove i oponašati zvukove prirode, kako bi ih svojim glasom mogli prikazati: godišnja doba, vjetar, Sunce, Mjesec, planine… Pisac John Shand je za pansori pjevača Bae Il-Donga napisao: “Kad bi tek eruptirani vulkan mogao pjevati, zvučao bi kao Bae Il-Dong. Njegov glas ne samo da puni prostor poput lave, nego se čini da se širi kroz samo vrijeme, u prošlost i budućnost.”
Sam pjevač, naporno radeći svaki dan, s vremenom sve dublje ulazi u introspekciju i započinje upoznavati samoga sebe, što je i glavni cilj ove obuke. Tek upoznavanjem vlastitih potencijala on može dovoljno razviti svoje umijeće, pravilno se izraziti i ljudima prenijeti samu ideju pjesme.
U 21. stoljeću ulaže se velik trud u stvaranje novih pansori pjesama, relevantnih za suvremeno društvo. Ova djela slijede tradicionalne glazbene i ritmičke strukture, ali imaju nove tekstove i zovu se changjak-pansori. Pansori konferencije se redovito godišnje održavaju u Europi i Americi. To je počast jednoj drevnoj umjetnosti koja je baština cijeloga svijeta.
Autor: Stela Zorić