“Ja sam sve pesme napravio sebi. Nema veze da li se ona zove Mona Liza ili Larisa. Da Vinči je iza toga. Da Vinči – mislim na sebe. Pas laje zbog sebe, a ne zbog sela. Kad čovjek nešto kaže, on misli na sebe, secira sebe, a pripisuje drugom. A šta drugo zna osim sebe”
Naime, shoegaze se određivao kao pokušaj narušavanja ideje s ciljem da se postigne dublji učinak razumijevanja. Iako se taj “pokušaj” čini paradoksalnim i uzaludnim, riječ je o fenomenu koji je danas vrlo proširen, pa i unosan. Kao što su nove generacije privučene zrnatom slikom VHS-a ili pucketanjem vinila, tako su krajem 80-ih neki drugi klinci čeznuli za lo-fi umjetnošću koju je netko odbacio kao nedovoljno kvalitetnu.
Čovjek koji je jedan od prvih opjevao mladenačke radosti i mladenačke ludosti, uživanje u zabavi i slobodi, kao da ne postoji sutra, kao da ne postoji odrastanje i kao da ne postoji odgovornost.
U središtu interesa njemačkih ‘genijalnih diletanata’ bilo je shvaćanje panka kao neistražene platforme. Utjecali su i na našu glazbenu scenu: u zagrebačkoj Jabuci organizirane su slušaonice, dok su Ljubljanu u to vrijeme zvali ‘malim Berlinom’
“Nikada nisam planirao postati velik ili poznat. To se jednostavno dogodilo. I naš zvuk je posljedica materijala koje smo imali i s kojima smo radili. To je bio naš život. Naš uspjeh proizvod je okolnosti i upornosti. Ni za samo ime benda nisam mislio da će trajati više od mjesec dana - netko me jednostavno nazvao i pitao želim li za nekoliko dana svirati u jednom klubu te pod kojim ćemo imenom nastupiti”,
