Od trenutka pronalaska fonografa, stvari počinju da se kreću uzlaznom, iako krivudavom putanjom, da bismo danas za vrlo malo novca, imali muziku pa čak i saznali ime pesme koju trenutno slušamo, na jedan klik.
“Ja sam sve pesme napravio sebi. Nema veze da li se ona zove Mona Liza ili Larisa. Da Vinči je iza toga. Da Vinči – mislim na sebe. Pas laje zbog sebe, a ne zbog sela. Kad čovjek nešto kaže, on misli na sebe, secira sebe, a pripisuje drugom. A šta drugo zna osim sebe”
Naime, shoegaze se određivao kao pokušaj narušavanja ideje s ciljem da se postigne dublji učinak razumijevanja. Iako se taj “pokušaj” čini paradoksalnim i uzaludnim, riječ je o fenomenu koji je danas vrlo proširen, pa i unosan. Kao što su nove generacije privučene zrnatom slikom VHS-a ili pucketanjem vinila, tako su krajem 80-ih neki drugi klinci čeznuli za lo-fi umjetnošću koju je netko odbacio kao nedovoljno kvalitetnu.
Čovjek koji je jedan od prvih opjevao mladenačke radosti i mladenačke ludosti, uživanje u zabavi i slobodi, kao da ne postoji sutra, kao da ne postoji odrastanje i kao da ne postoji odgovornost.
U središtu interesa njemačkih ‘genijalnih diletanata’ bilo je shvaćanje panka kao neistražene platforme. Utjecali su i na našu glazbenu scenu: u zagrebačkoj Jabuci organizirane su slušaonice, dok su Ljubljanu u to vrijeme zvali ‘malim Berlinom’
“Nikada nisam planirao postati velik ili poznat. To se jednostavno dogodilo. I naš zvuk je posljedica materijala koje smo imali i s kojima smo radili. To je bio naš život. Naš uspjeh proizvod je okolnosti i upornosti. Ni za samo ime benda nisam mislio da će trajati više od mjesec dana - netko me jednostavno nazvao i pitao želim li za nekoliko dana svirati u jednom klubu te pod kojim ćemo imenom nastupiti”,
