"Pa, Marianne, stigli smo do trenutka kada smo toliko stari, naša tela se polako raspadaju i mislim da ću uskoro krenuti tvojim putem. Znaj da sam tu, toliko blizu da ako ispružiš ruku, da me možeš dotaći."
Je li moguće spremiti se ovako za odlazak, za drugu stranu, tamo gdje ulica na koju smo zakoračili gubi svoju formu, za crnu zemlju i ništa osim nje? Je li stvarno moguće riješiti se svega i sa svim se pozdraviti? Je li moguće otići ovako lako? To su neka od pitanja koja mi je nametnulo prvo slušanje albuma You Want it Darker
Misterija kome je posvećena legendarna pjesma “Me and Bobby McGee”, jedna od najpoznatijih numera Krisa Kristofersona koju su izvodili brojni muzičari od Dženis Džoplin do Pink, izgleda da je rješena poslije 47 godina od nastanka tog antologijskog hita.
Možda bi bilo korisnije za sve kada bi muzičari, umesto da pričaju o „nekakvoj krizi nekakvoga morala“, više govorili o tome kako muzika sve više počinje da liči na svaku drugu proizvodnju i da se to u rastućoj meri odražava na njen kvalitet.
Introspekcija nam postaje dnevna opsesija, a prostorno-vremenski kontinuum daje nam beskonačno mnogo interpretacija. Po takvom, album „Ten“ je jedna od interpretacija, a Pearl Jam vječna inspiracija.