Željezne pilule (foto: Tomislav Sporiš)
Iako svjesne da su kao cure na alternativnoj glazbenoj sceni itekako u manjini zahvaljujući dugoj historiji sputavanja žena u umjetnosti, kako to objašnjava Sara Vorberger, glazbenice iz Sobe 503 i Linije 109 kažu da na vlastitoj koži ne osjećaju drugačiji tretman jer su žene.
Piše: Dunja Kučinac
Na zagrebačku alternativnu glazbenu scenu prošle su godine stigle strašne cure. Alt rock bendovi Soba 503 i Linija 109 te punk bend Željezne pilule redom su all girl sastavi i prvi su koncert na velikom profesionalnom stejdžu odsvirale na prošlogodišnjem Supervalu, festivalu školskih bendova.
Namjera je festivala omogućiti mladima da stvaraju i slušaju glazbu, izvode ju u profesionalnim uvjetima, ali se kroz nju i međusobno povežu. Kako je u jednom intervjuu kazala jedna od njegovih pokretačica i voditeljica Ana Bajo, Superval je od prvog izdanja 2019. u Tvornici, na kojem je pet zagrebačkih bendova sviralo isključivo obrade, prošle godine dogurao do dvodnevnog četvrtog izdanja u Vintage Industrial Baru i trideset bendova iz cijele Hrvatske, od kojih je većina svirala svoje autorske pjesme. Ove godine 7. i 8. lipnja festival je proslavio peti rođendan, a na njemu su ponovno svirale Soba 503 i Linija 109. Između drugih klupskih svirki, proba i pripreme novih autorskih stvari, članice sva tri benda pronašle su vremena za razgovor s nama.
Od članica Sobe 503, razgovoru su se pridružile basistica Eva Hernaut i vokalistica i gitaristica Lana Brainović. Osim njih, u bendu su i Hana Rabadan na violončelu i Lucija Pranjić na bubnjevima. Sve su učenice X. gimnazije po čijem su kabinetu glazbenog, u kojem svakog tjedna imaju probe, dale i ime bendu, a okupile su se u rujnu 2021. godine na poticaj profesorice glazbenog Marije Cestarić. Donedavno su, kažu, bile tipični školski bend koji je svirao covere i to uglavnom na školskim koncertima.
Njihov prvi cover bio je Radioheadov Street spirit koji ih je, kaže Lana, uveo u alt rock žanr. Još uvijek ga sviraju, kao i Nightwishovu Phantom of the Opera, u kojoj su opernu dionicu u svom aranžmanu zamijenile violončelom. „Dodamo neki svoj spin na covere jer nam tako bolje sjedaju“ pojašnjava Eva i dodaje da se dosta toga vrti oko violončela pa obično ne slažu pjesme po stih-refren-stih-refren šemi, nego strukturu svojih pjesama poslože nekonvencionalno. Trenutno imaju šest autorskih stvari, među kojima su im najdraže Prazan stan i Prazan stan 2 (Zaboravi me). Prva govori o mladom zaljubljenom paru u kojem žena umire od raka, a druga je nastavak pisan iz perspektive žene.
Lana je ta koja obično dolazi s početnim idejama. „Užasno je kreativna, ima super tekstove, piše melodije“, govori Eva o njoj, a Lana dodaje da su druge cure što se tiče tehničkog sviranja muzikalnije i bolje pa njenu ideju prenesu u stvarnost. Ništa ne forsiraju, kažu, nego im pjesme nastaju prirodno. Hana zna najviše muzičke teorije i daje im unikatan pogled na muziku, a Lucija je fenomenalna bubnjarka, govore Lana i Eva o svojim kolegicama.
Soba 503 (foto: Tomislav Sporiš)
Sve slušaju ex-Yu glazbu. Eva je metalka i izlazi na Tvrdoval u Mediku, a Lana primarno sluša alternativni rock devedesetih, od Kraftwerka do Radioheada. „Tatina plejlista je postala moja“, kaže. Prate i mlađu scenu proizašlu iz Supervala – Lana kao najdraži bend izdvaja upravo Liniju 109, a Eva spominje Teret i Smrdljive martine.
U prosincu su svirale u Saxu kao predgrupa riječkom bendu Pokle na poziv Hangtime agencije. „Ne znamo kako su znali za nas. Tjedan dana prije tog smo pričale da bismo htjele imati gažu“, kaže Eva. Upravo im je Superval odškrinuo vrata prema klupskim svirkama. Prije dvije godine se nisu ni prijavile na Superval jer, kažu, još nisu bile dovoljno dobre, ali prošle su se godine prijavile i upale. „Stati na pozornicu pred toliko ljudi je bilo luđačko iskustvo“, govori Eva, dodajući da je sviranje na velikoj pozornici u profesionalnim okolnostima bilo puno drugačije od školskih koncerata. „Bilo mi je odlično – dva dana sam provela slušajući glazbu koja mi se sviđa, ali ne s tatom u autu kao obično, nego s ljudima mojeg godišta“, dodaje Lana.
Scena koja se razvila oko Supervala jako je draga i glazbenicama iz Linije 109. „Ima raznovrsne ekipe – metalaca, rockera, punkera – ali nekako su svi otvoreni i manje-više se druže sa svima“ govori Lucija Pranjić, bubnjarka Sobe 503 i Linije 109. Osim nje, u Liniji su vokal, gitara i mandolina Sara Vorberger, Jelena Jurić na gitari i Zana Bubica na basu. Lucija i Jelena idu u X. gimnaziju, Sara u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD), a Zana u Privatnu umjetničku gimnaziju. Okupile su se u veljači 2022. preko glazbene škole El Musicante, u kojoj su se prijavile za program bendovskih radionica, osim Jelene koja im se pridružila prošlog maja, neposredno prije Supervala.
Iako su ranije svirale i covere, od samog su početka radile na svojim stvarima. Sada imaju osam autorskih stvari i sviraju samo njih. Sara je uglavnom začetnica ideja – Jelena joj se pridruži u smišljanju pjesama, a Lucija u pisanju tekstova. Teme su, kažu, razne: ljubavne, antiljubavne, iz osobnog života. Isprva su, govori Sara, svirale klasični alt rock koji je naginjao popu i indie rocku, ali je s vremenom u njihovu glazbu ušlo više utjecaja post rocka i shoegazea. Sada malo više eksperimentiraju, nadovezuje se Jelena. Svima im je u početku najveća inspiracija i poveznica bio EKV. Zana iz njih i dalje, kaže, povlači inspiraciju za bas. Inače sve slušaju širok spektar žanrova, a osim EKV-a, od domaće glazbe spominju Žen, Haustor, Repetitor, Svemirka, Buč Kesidi i Azru.
Linija 109
Bendovske probe održavaju u atomskom skloništu jednog dječjeg vrtića u Travnom, dok pred gig obično odu na Velesajam u Glazbenu kuću radi bolje opreme i zvuka. Ime benda predložila je Zana jer se sve stalno voze ZET-ovom stodevetkom. Osim na Supervalu, svirale su u Cadillacu, Ksetu, Hard placeu, dvorištu Pogona, kninskom klubu A3. Najveću svirku do sada odsvirale su ovog siječnja u Malom pogonu Tvornice kao predgrupa bendu Djeca!. Bubnjar Djece! Benjamin Mjeržva, Lucijin je prvi instruktor bubnjeva. Ta im je gaža omogućila i snimanje singlova na privatnoj United Pop školi za audio inženjering i glazbenu produkciju. Snimile su Čas i Plažu, a uskoro izbacuju i singl Ritardando. Voljele bi svirati i u Melinu, Saxu, Mediki, Močvari. Ljudi ih ponekad prepoznaju i priđu im, a cure ne mogu vjerovati da znaju za njih, mada im se čini, kažu, da su u zadnjih godinu dana stvarno postale sasvim solidan, dobar bend.
Međutim, ono što im je vrlo važno, ističe Lucija, je i to da nisu samo glazbenice koje sviraju skupa u bendu, nego i prijateljice. Bliske su i izlaze skupa mimo proba. „Povezane smo koliko četiri žene mogu biti“, podvlači Sara.
Snažna prijateljska veza na okupu drži i punk bend Željezne pilule. One su vokalistica Katja Njari, studentica prve godine komparativne književnosti i kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu;, lead gitaristica Morena Dobrić i basistica Barbara Cvjetičanin, obje učenice četvrtog razreda ŠPUD-a; ritam gitara i bek vokal Mihaela Dužnović, maturantica X. gimnazije; te bubnjarka Marta Goleš Salihagić, studentica prve godine dizajna. Barbara ih je okupila u jesen 2022. godine: „Prije sam nepuna tri mjeseca svirala u nekom bendu s likovima i išli su mi na živce jer su bili seksisti. Bila sam automatski nebitna i zato što sam žena i zato što sviram bas.“ Zato je otišla. U tom je periodu slušala puno riot grrrl bendova poput L7 i Bikini Kill i priželjkivala ženski bend s kojim će svirati punk.
Probe imaju u garažama Raketa na Vrbiku, a ime su si dale u čast zajedničkoj prijateljici koja ih je u početku sve međusobno pospajala. Ona je anemična pa je zato predložila Željezne pilule, kažu cure. Punk i riot koji sviraju nemaju direktne veze s onim što svaka od njih sluša – od hardcorea i postpunka preko metala do jazza. „Naši pogledi na svijet bolje se manifestiraju u žanru koji sviramo“, kažu.
Ranije su svirale poznate all girl punk i riot grrrl covere kao što su Cherry Bomb The Runawaysa i Deceptacion benda Le Tigre. Prvu autorsku pjesma Ženska histerija, ujedno pjesmu s najizraženijim feminističkim stihovima („ovo nije pjesma o tebi, već o ženskoj moći“) i najveći singalong hit na njihovim koncertima, Barbara je napisala na temelju iskustava s prošlim bendom, kako bi se izrugala načinu na koji muškarci vide žene.
Sada imaju još tri autorske stvari. Nastup na prošlogodišnjem Supervalu im je bio prvi nastup uopće i većini im je, kažu, bilo užasno stresno iako na van djeluju samouvjereno. Od prošle jeseni, međutim, zaredali su im se nastupi – svirale su u Attacku, Route 66, Klaonici, na HALI GALI festivalu i Superval turneji te s Linijom 109, Sobom 503 i Radiokomunikacijom u Hard placeu. Najavljene su i na line upu ovogodišnjeg INmusic festivala s još dva supervalska benda – D. i Extroft.
Željezne pilule (foto: Tomislav Sporiš)
Iako svjesne da su kao cure na alternativnoj glazbenoj sceni itekako u manjini zahvaljujući dugoj historiji sputavanja žena u umjetnosti, kako to objašnjava Sara Vorberger, glazbenice iz Sobe 503 i Linije 109 kažu da na vlastitoj koži ne osjećaju drugačiji tretman jer su žene. Međutim, primjećuju u oba benda, Pilulama je nešto drugačije. „Dok mi činjenicu da smo cure ne uplićemo direktno u ono što sviramo, Željezne pilule imaju jak feministički, riot grrrl imagery“, uspoređuje Sara Vorberger.
Pilule na svojoj koži osjećaju dvostruka pravila prema kojima si cure ne smiju dozvoliti grešku i moraju se konstantno dokazivati. Greške koje se kod muškaraca automatski toleriraju ili tumače kao specifičan stil, njima se zbrajaju i pamte. „Svako naše falšanje se puno više komentira i nikad ne zaboravlja“, kaže Marta, a Katja dodaje da je, ako muškarac ne pjeva točno, to kul i stil, dok žena mora biti izvrsna pjevačica. „Neki ljudi koji su bili u Attacku su nam kasnije došli ‘dati konstruktivnu kritiku’, a zapravo su samo došli srati. Odrastao muškarac je došao da nam kaže da nismo dovoljno originalne,“ kaže Barbara. Istovremeno, dodaju, dečkima je dopušteno da rade budale od sebe. „Kad dečko u bendu to radi, on je kul, rock star“, kaže Mihaela.
Dvostruki standardi i mjerila koji vladaju scenom prelamaju se i kad je u pitanju seksualnost. Na stejdžu im je obično vruće i mogle bi bolje svirati da se skinu, ali tada bi odmah postale komad mesa. „Na pola našeg repertoara na prošlogodišnjem Supervalu sam se skinula u grudnjak. Vruće je i svima nam treba biti ugodno sa svojim tijelom? Ali cure odmah seksualiziraju. Pola nas je na tom Supervalu bilo maloljetno. Halo? Odrasli muškarci? Odvratno. Zato to radim istovremeno iz inata i zbog sebe”, kaže Barbara. Čim na sceni kojoj pripadaju na tapetu dođe bilo kakva seksualnost, nadovezuje se Marta, odmah cijeli progresivni punk mindset muškaraca pada u vodu: „Odmah se samo vrate na ono – aaaa, gola žena, to buraz.“
Na njihovoj se sceni ljudi smatraju feministima, kažu, pa kad se dečkima nešto prigovori, oni obično svoj comeback započnu s tim kako „poštuju tvoje mišljenje“. „Ako to što on sam za sebe kaže da je feminist tebi nije dovoljno, okrene se protiv tebe“, ilustrira Marta. Kao bend osjećaju seksizam upravo ondje gdje scena misli da ih na progresivan način tapše po ramenu. Zbog neizrečenog pravila prema kojem su glazba i umjetnost muški teritorij, objašnjava Katja, konstantno ih trpaju u ladicu ženskog benda: „Ni za jedan drugi bend na sceni nitko nikada ne napiše da je ‘miješani’ ili ‘muški’. Ako težimo ravnopravnoj sceni, trebamo težiti tome da nas se ne mora baš svaki put etiketirati kao ‘ženski bend’. Mi smo njima samo ‘žene koje sviraju’ i oni to na neki način fetišiziraju“.
Zbog toga imaju osjećaj da bi se, da bi bile ozbiljno shvaćene i izbjegle da budu samo ženski token, morale odmaknuti od svoje ženstvenosti i feminističkih tema, a to ne žele raditi. „I drugi tinejdžerski bendovi pričaju o svojim iskustvima. Voljele bismo da i mi kroz svoja iskustva možemo pričati o feminizmu i da ga ne moramo sakrivati, ali ne želimo ni da se to uvijek koristi kao jedina zanimljiva stvar oko nas. Ne želimo da nas se uvijek predstavlja evo, imamo razne super bendove koji će svirati, a imamo i jedan ženski kao dodatak da bude zanimljivije. Kao frik šou“, objašnjava Marta. Katja se nadovezuje: „Ne želimo da feminizam bude korišten kao marketinški trik i da se od feminizma radi žanr. To je onda performativni feminizam koji je jako toksičan jer nemaju sve žene uvijek ista iskustva. To je i lijeni feminizam – želimo da svi budu jednaki, ali nećemo ih sagledati kao kompleksne osobe i bend nego ćemo to iskoristiti samo za marketing.“
Od nepisanih, nesolidarnih pravila scene cure iz Pilula se nastoje odmaknuti i sačuvati svojim drugarstvom. „Najveće iznenađenje mi je koliko ljudi na ovoj sceni ne svira iz gušta nego im je najbitnije da postignu nešto s bendom. Nisu prijatelji, izbacuju ljude iz bendova jer nisu dovoljno dobri… Uzimaju se toliko ozbiljno da izvuku sav gušt iz toga. Po meni to nije toliko bitno – pa to su srednjoškolski bendovi“, govori Marta. Cure se slažu: „Ne guramo se nikuda. Što se nas tiče, nismo nikad morale ni izaći iz garaža. Osnovale smo ovo iz gušta i radimo to za sebe. U bendu smo zbog našeg međusobnog prijateljstva, a glazba je close second“, kažu. Barbara podcrtava: „Mi želimo stvarati, svirati i biti prijateljice.“
Punk rock girls are all right – ne zato što im to kažu vršnjaci koji im potom iza leđa broje i pamte falševe, ni zato što ih tako tapše starija ekipa s glazbene scene, a na kraju krajeva, ni zato što smo mi na Voxu tako napisale, pritom ih, opravdano ili ne, strpavši u reportažu pod all girl nazivnikom. One su to već same sebi rekle i govore na razne načine: dok se podržavaju i svirački i ljudski, dok kreativnost jedne nadopunjuju tehničkom vještinom druge, dok opere pretvaraju u violončela, dok sa školskih stejdževa u par mjeseci prelaze u ozbiljne klubove. Dok stvaraju, sviraju i prijateljice su.