Glazbenica i pjesnikinja Patricia Lee Smith rođena je 1946. godine u Chicagu. Bila je najstarije od četvoro djece Beverly Smith, bivše jazz pjevačice i konobarice i mehaničara Grant Smitha.
“Kad sam bila klinka znala sam da nosim nešto posebno u sebi. Nisam bila privlačna, nisam bila rječita niti posebno uspješna u školi. Nisam bila ništa što bi pokazalo svijetu kako sam posebna, no imala sam ogromnu nadu i ogroman duh koji me gurao naprijed…bila sam sretno dijete jer sam imala taj osjećaj da ću prevazići svoje fizičko tijelo…jednostavno sam to znala.”
Njezina je majka bila Jehovin svjedok koja je svojoj djeci usadila snažan religiozni odgoj te ih uvela u poznavanje Biblije. Unatoč tome, Patti je napustila organiziranu religiju kao tinejdžerka smatrajući je previše ograničavajućom. S 11 godina bila je privučena tibetanskim budizmom i njegovom centralnom praksom održavanja toka molitve kroz sve aktivnosti. U svojim je kasnijim intervjuima izjavljivala kako je zadržala molitvu kao jedan od načina bivanja i povezivanja sa svijetom.
Pattino djetinjstvo obilježila je rodna zbunjenost. Doživljavana kao ‘muškobanjasta’, izbjegavala je ‘ženske aktivnosti’ i više uživala u divljanju sa svojim pretežito muškim prijateljima. Njezin izgled prkosio je prikazima ženstvenosti koji su je okruživali. Tek u srednjoj školi, nakon što joj je profesor umjetnosti pokazao slike žena nekih od najpriznatijih svjetskih slikara, počela je prihvaćati vlastitu tjelesnost.
“Umjetnost me potpuno oslobodila. Pronašla sam Modiglianija, otkrila Picassovu plavu fazu i pomislila ‘Ovo su veliki majstori, a žene su sve građene poput mene.’ Počela sam kidati slike iz knjiga da bih ih nosila kući i pozirala ispred ogledala.”
Pattina obitelj preselila se u Woodbury, New Jersey 1956., kada je imala 9 godina. U toj dobi upoznala se sa svojim prvim glazbenim utjecajima, uključujući Shrimp Boats Harryja Belafontea, Money Tree grupe Patiance and Prudence te Another Side of Bob Dylan. Tijekom srednje škole razvila je intenzivan interes za glazbu i performans. Zaljubila se u stvaranje Johna Coltranea, Little Richarda i Rolling Stonesa te je nastupala u školskim predstavama i mjuziklima.
Po završetku školovanja zaposlila se u tvornici igračaka. Ubrzo je rodila svoje prvo dijete, djevojčicu, koju je 1967. odlučila dati na posvajanje. Iste je godine, s prilično mutnim aspiracijama da postane umjetnica, odselila u New York i zaposlila se u knjižari na Manhattanu.
Ovdje je upoznala mladog fotografa Roberta Mapplethorpea koji će uvelike obilježiti njezin život. Isprva ljubavnici koji su zajedno prolazili velike krize siromaštva, a Robert krize seksualnog identiteta, ostali su prijatelji i nakon što se Mapplethorpe definirao kao homoseksualac te sve do njegove smrti 1989. godine.
Njegove su fotografije postale coveri za ploče Patti Smith Group, a sama Patti ga u svojoj knjizi memoara Just Kids (2010.) koja govori o njihovom zajedničkom vremenu, naziva ‘umjetnikom svog života’.
Prvih godina u New Yorku mladi se par družio s beatnicima i prisustvovao mnogim čitanjima poezije za koja je Patti izjavila kako su često bila naprosto dosadna, te je ona, i sama pjesnikinja, odlučila kako će njezino prvo javno čitanje biti nešto posve drugačije. Tako je i bilo.
U sklopu poetskog projekta koji je započeo Paul Blackburn 1966. u East Villageu, Patti je 1971. godine u crkvi St. Mark izvela legendarno čitanje popraćeno gitarom Lenny Kayea (koji je ostao njezin suputnik do danas) koje je bilo njezina inicijacija u krug njujorških umjetnika u usponu.
Iste je godine dodatno potvrdila svoj položaj pišući i nastupajući u poluautobiografskoj predstavi Cowboy Mouth sa Samom Shepardom, no poetski performans ostao je Pattin trademark i preferirani artistički medij.
Započela je dublje istraživati rock’n’roll kao način izražavanja svoje poezije budući da je smatrala kako poetskom izričaju nedostaje upravo upečatljiva reprezentacija. Osnovala je bend i snimila single Piss Factory koji danas mnogi smatraju prvom ‘pravom’ punk pjesmom.
Pattin debitantski album Horses iz 1975. godine na kojem su ikonički singlovi Gloria i Land of a Thousand Dances, postigao je ogroman komercijalni uspjeh i dobio pohvale kritike na račun svoje manične energije, iskrene lirike i vješte igre riječima. Ovaj je album postao gotovo sveprisutan na listama najboljih albuma svih vremena.
Patti Smith Group izdala je drugi album Radio Ethiopia 1976. te potom doživjela novi komercijalni proboj trećim albumom Easter (1978.) poguranim hit-singleom Because the Night u koautorstvu sa Bruce Springsteenom.
https://www.youtube.com/watch?v=0peTfMOdDoo
Do vremena u kojem je izdan njihov četvrti album Wave, Patti se zaljubila u gitarista MC5 Fred ‘Sonic’ Smitha te se par vjenčao 1980. Idućih 17 godina Patti se povukla sa scene posvećujući se obiteljskom životu i odgoju dvoje djece. Tijekom ovog perioda izdala je samo jedan album u suradnji sa suprugom: Dream of Life (1988.) koji je bio komercijalno razočaranje unatoč tome što je uključivao jedan od najpoznatijih singlova People Have the Power koju je često izvodila sudjelujući na različitim aktivističkim skupovima od 90-ih do danas.
Kada je Pattin suprug preminuo 1994. godine kao poslijednji u nizu bliskih prijatelja i suradnika koji su je napustili u kratkom vremenu, dobila je poticaj za oživljavanjem svoje glazbene karijere. Postigla je trijumfalni povratak novim albumom Gone Again 1996.
Od tada je ostala prominentna figura rock glazbene scene sa albumima Peace and Noise (1997.), Gung Ho (2000.) i Trampin’ (2004.) koji su svi redom nahvaljeni od kritike dokazujući Pattinu sposobnost da transformira svoj izričaj kako bi nastavila komunicirati sa novim generacijama ljubitelja rocka.
Njezin album Twelve iz 2007. obrađuje desetke rock klasika poput Gimme Shelter, Changing of the Guards i Smells Like Teen Spirit. Uslijedio je Banga (2012.) koji dokazuje kako nakon 35 godina i 11 albuma ova pionirka punk rocka i dalje ima mnogo za izraziti.
Umjetnica koja je prokrčila nove puteve i redefinirala ulogu ženske rock zvijezde, pjesnikinja koja je prosula bujicu svojeg lirskog talenta uz zvukove moćne gitare, nakon četiri desetljeća i dalje pronalazi motivaciju za pisanje i stvaranje glazbe često se inspirirajući ljudima koji su je odavno napustili.
“Svi ljudi koje sam izgubila vjerovali su u mene, a moja su me djeca trebala, tako da postoji mnogo razloga za nastaviti dalje osim činjenice da je život sjajan. Teško je ali je sjajno i svakoga dana neka se nova i prekrasna stvar otkriva. Bilo da se radi o novoj knjizi, ili o prekrasnom nebu, još jednom punom mjesecu ili novom prijatelju – život je zanimljiv.”
https://www.youtube.com/watch?v=c3coSfks4rQ
Petra Bezjak/ VoxFeminae