Posljednjih godina sevdah je, kao jedan zanimljivi žanr, često nazivan bosanskim bluesom, ponovno došao u fokus javnosti.
Matej Devčić
Val moderne interpetacije bosanske tradicionalne pjesme obuhvaća Amiru Medunjanin, grupu Divanhana, Božu Vreću, Mostar Sevdah Reunion, ali i Damira Imamovića – glazbenika koji istraživačkim pristupom publici dočarava glazbenu ostavštinu svoga podneblja.
Imamović je sinoć u ispunjenom prostoru Pogona Jedinstvo publici pružio dobrih, skoro dva sata sevdaha. Njegov Sevdah Takht, kojeg čine naš cijenjeni perkusionist Nenad Kovačić, basist Ivan Mihajlović i violonistica Ivana Đurić, predstavio je jučer novi album “Dvojka” uz pokoju stariju numeru.
Imamović je prvo na sceni bio sam, pozicioniran u sredini pozornice gdje je sjedio na svom ‘tronu’ sa sazom u ruci. Još prije pet godina u razgovoru s njim, dotakli smo se i tog ‘trona’, takozvane riječi takht u njegovom imenu benda koja označava upravo tron i pozornicu kojom je Imamović sinoć suvereno vladao.
Nakon uvodne pjesme, Imamoviću se pridružio i ostatak Sevdah Takhta, pa je publika tako sinoć mogla čuti perjanice albuma “Dvojka” kao što su “Lijepa Zejno”, “Opio se mladi Jusuf-beg”, “Lijepi Meho”, “Sarajevo” te zbilja neizostavnu “Hajriju” koja je 2012. godine izvukla Imamovića iz sjene.
Imamović je, bez imalo pogreške, vrsni interpretator sevdaha što ni ne čudi ako se u obzir uzme činjenica da je njegov djed Zaim Imamović bio legendarni bosanskohercegovački interpretator sevdalinke. Važna uloga je i ona Emine Zečaj, Imamovićeve učiteljice i jedne od najvažnijih pjevačica i autorica u suvremenom sevdahu, a to se osjetilo u njegovom nastupu.
Naime, Imamović, poput Zečaj ali i ostalih tradicionalista, koristi puni potencijal tradicijskog svedaha, a dodatna komponenta je i njegov istraživački duh zbog kojeg, praktički iz nafatalina izvlači sevdalinke iz 18. i 19. stoljeća i predstavi ih publici najbolje što umije.
Imamović je okružen i vrsnim muzičarima. Kovačić sinoć je iznenadio energijom i nastupom, ali i ritmovima koji su djelovali poput hipnotizirajućeg elementa koji je privlačio pažnju publike. Mihajlović je pak basist čije dionice lijepo zaokružuju numere, dok se uloga violinistice Ivane Đruić činila sramežljivijom s obzirom da je, barem iz perspektive potpisnika ovih redova, naspram benda ostala malo u drugom planu.
Dotakao se Imamović i Chrisa Eckmana koji je u publici sinoć oduševljeno slušao nastup Sevdah Takhta, što ni ne čudi, jer bend je upravo pod njegovom, vjerojatno najboljom world music etiketom Glitterbeat izdao “Dvojku”.
Ipak, sam nastup je bio iznimno kompletiran i fino zaokružen, uzme li se u obzir činjenica da je Imamović između pjesama djelovao ne samo kao zabavljač, već ambasador jednog glazbenog pravca koji je itekako vrijedan i slušanja i istraživanja. Slušajući nastup i u kasnijem razgovoru s nekim kolegama, valja napomenuti kako je Sevdah Takht učinio da sevdah, na način na koji ga oni izvode, zvuči mistično s natruhom melankolije koja se naručito mogla osjetiti na “Jusuf-begu”.
U konačnici, šteta je što Sevdah Takht rijetko imamo prilike gledati u Zagrebu. autorski materijal Imamovića iznimno je dobar, jer publika opijena sevdahom praktički jede iz ruke Sevdah Takhtu, a Pogon Jedinstvo pokazao se solidnim mjestom da Imamović publiku u dva sata, u jednoj intimnoj atmosferi, provede kroz povijest sevdaha.