Kao jedan od najstarijih instrumenata i preteča mnogih današnjih gudačkih instrumenata, lira je postala muzičkim amblemom. Tu titulu zavrijedila je zahvaljujući svojoj ulozi u povijesti glazbe.
Prvi instrument nalik liri nalazimo kod Sumerana; kod Egipćana liru susrećemo kao Ramzesovu harfu ili k’nn’r. Kinor je hebrejski naziv za liru kralja Davida, dok kod Arapa liru susrećemo pod nazivom kinira. No, tek su Grci postavili liru na počasno mjesto, uzdižući je nad ostalim instrumentima, baš kao što je i glazba u grčkoj kulturi imala posebno mjesto među ostalim umjetnostima.
Treba naglasiti da se grčka riječ musike u svom prvotnom značenju odnosila na ono što pripada muzama, a one su bile zaštitnice svega ondašnjega znanja. Kada se za nekoga govorilo da je musikos, to je značilo da on ne samo da razumije jezik glazbe, već i da je obrazovan. Ne treba nas stoga čuditi što su nazivi za pojedine pjesničke vrste (na primjer oda, himna) upravo glazbeni izrazi jer su napjev, riječi i ples (ritam) nekada tvorili nerazdvojnu cjelinu. Tako je naziv lirska poezija označavao pjesništvo koje je namijenjeno pjevanju uz pratnju lire.
Poput ostalih starih naroda i Grci su glazbu promatrali i prosuđivali s etičkog stajališta, smatrajući da ona u čovjeku može razvijati i dobre i loše sklonosti i osobine. U tome su znatno nadmašili svoje prethodnike, izgradivši čitav sustav moralne valjanosti ili štetnosti pojedinih napjeva, odnosno ljestvica na kojima su izgrađeni. Glazba se povezivala s filozofijom i pripadala je općem sustavu odgoja u kojem je imala vrlo istaknutu ulogu. Prema Platonovu shvaćanju “država mora biti stvorena na muzičkim osnovama; što je bolja muzika, bolja će biti i država koja se oslanja na njena načela.”
Zato je mladima bilo dozvoljeno učiti samo one melodije koje su na njih pozitivno utjecale. Lira se smatrala kućnim instrumentom, a poduka na njoj bila je obvezna za sve. Lira je, uz aulos, bila glavni i najpoznatiji grčki instrument, a svojim prisustvom u glazbenoj praksi utjecala je na stvaranje glazbenih oblika.
Kao i u glazbi civilizacija starog Istoka, tako i u grčkoj glazbi susrećemo melodijske prauzore – normose, kojima se pripisivalo božansko podrijetlo. Stari su narodi muziku općenito smatrali božjim darom.
Pronalazak instrumenta lire pripisuje se egipatskom bogu Thotu koji je ljudima na taj način darovao glazbu. Pronalazačem harfe u Indiji smatran je Narada, dok Biblija uzdiže Adahinog sina Jubala do “oca svih onih koji rukuju lirom i flautom”. U Grčkoj liru ponajprije susrećemo kao Apolonov atribut, a o stvaranju samog instrumenta govori se u mitu o Apolonu i Hermesu.
Hermes je pronašao kornjačin oklop na koji je pričvrstio životinjska crijeva do kojih je došao otevši Apolonu stado goveda. No, svojim predivnim sviranjem Hermes je toliko oduševio Apolona da je razmirica oko ukradenih goveda ubrzo zaboravljena. Apolon je zatražio od Hermesa da ga nauči svirati i od tada lira postaje jedan od Apolonovih atributa. Budući da su Apolona pratile muze, lira je također postala atributom Erate, muze lirskog pjesništva, a ponekad i Terpsihore, muze plesne umjetnosti.
Apolon je liru darovao i svojim sinovima, mitskim pjevačima Linosu i Orfeju čiji su životi tragično završili. Linos je glazbi poučavao mladog Herakla kojemu to baš i nije išlo od ruke. Kada ga je jednom zgodom Linos prekorio zbog slaba napretka i nezalaganja, Heraklo ga je tako snažno udario lirom po glavi da je Linos ostao na mjestu mrtav.
Orfej se ističe kao izvanredan glazbenik koji zvukom lire smiruje razbješnjele oluje, očarava biljke, životinje, ljude i bogove. Zahvaljujući čaroliji svoje glazbe, uspijeva izmoliti od bogova podzemnog svijeta oslobađanje svoje žene Euridike od smrti. Budući da se pri izlasku iz podzemlja okrenuo prema Euridiki, iako to nije smio, ponovno ju je izgubio, no ovaj put zauvijek. Od tada je Orfej tugovao u osami svirajući svoju liru. Budući da je izbjegavao žene, pobješnjele Tračanke proglasile su ga neprijateljem ljudskog roda i rastrgale. Njegovu glavu i liru bacile su u rijeku Hebar koja ih je donijela do mora, a morski su ih valovi izbacili na obale otoka Lezba. Orfejeva lira dugo je stajala na žrtveniku hrama u Antisi, odakle ju je legendarni muzičar Terpandar uzeo i zadivio svijet svoga vremena nenadmašnim sviranjem. Tada se vjerovalo da su zbog Orfejeve lire Lezbljani najpoznatiji po poeziji i muzici jer se na otoku Lezbu nalazilo žarište ljubavne lirike gdje je svoju stvaralačku književnu i glazbenu djelatnost razvila glasovita pjesnikinja Sapfo koju Platon naziva desetom muzom.
O glazbo moja,
u kojoj se božanski zvuci kriju,
nek’ i zvonkost tvoja
u ovom trenu ovlaži
srca zjenu.
(svojoj liri)Sapfo
Zalaganjem Apolona i muza, Orfejeva je lira postavljena na nebo kao zviježđe Lire.
Amfion je još jedan od mitskih muzičara o kojemu Horacije Flak u djelu De Arte Poetica piše:
Pričalo se da je Amfion, osnivač Tebe,
kamenje zvukom svoje lire
pokretao i umilnom svirkom,
koja je molila, doveo ondje gdje je htio.
Muzika je bila dio velikih natjecanja koja su u grčkoj kulturi imala važnu ulogu. Pitijske igre, jedne od najstarijih igara koje su se održavale u Delfima u čast Apolona, bile su prvotno posvećene isključivo pjesništvu i muzici, a kasnije su to bila i gimnastička natjecanja.
Spomenuti Terpandar s Lezba, poznat po uzastopnim pobjedama na Olimpijskim igrama, također je bio i osnivač prve muzičke škole i vokalne muzike. Snaga i ljepota njegova sviranja bile su poznate i proročištu u Delfima. Kada su u Sparti izbili krvavi neredi među političkim strujama i vođama, proročište je naložilo Spartancima da pozovu Terpandara jer jedino je on mogao smiriti duhove i vratiti gradu mir i blagostanje.
Kod Homera i muzičkih sljedbenika njegova doba lira se spominje pod nazivom helos, helone, što odgovara prvom opisu lire koja je za rezonantnu kutiju imala kornjačin oklop. Žice lire okomito su položene i donjim dijelom pričvršćene za rezonator ili trup koji se kasnije izrađivao od drveta. Žice su jednake duljine, a svaka od njih može proizvoditi samo jedan ton čija visina ovisi o debljini i napetosti žice. Lira se pri sviranju držala u okomitom položaju, a svirači su dodirivali žice izravno prstima ili pomoću trzalice (plektrona).
Kasnije su liri dodane ručke u obliku rogova (kerata) koji se pri vrhu spajaju s malom prečkom od čvrstog komada cedrovine nalik volovskom jarmu, pa je stoga taj dio i dobio ime zigon (jaram). U kasnijem razdoblju u zigonu nalazili su se pokretni vijci – (kalope) namijenjeni zatezanju da bi se dobila tonska razlika. S vremenom lira dobiva daščicu – most (megadion, hipolirion) koji povezuje ručke na rezonantnoj kutiji, što pridonosi jačoj rezonanciji i olakšava rukovanje instrumentom.
Broj žica, odnosno njihovo dodavanje povezano je s razvojem muzike i upotrebom samog instrumenta. Prvotni broj žica, koji se spominje kod lire i sličnih joj instrumenata (harfe), bila je brojka tri. Postupno dodavanje žica (četiri, pet, sedam, pa čak i petnaest) bilo je povezano s razvojem muzičkih oblika i ljestvica te načinom ugađanja samog instrumenta.
Autor: Maja Pehar